Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Samo ti si znao moj kod, moju narav bolje od svih i kad mi treba sidro za brod, kad mi treba rima za stih...Ne znam kad je krenulo na zlo, sitne laži, sumnje i strah, a kad zvijezda padne na tlo više nije zvijezda... nego prah...Kazna je što pamtim tvoj smijeh...kazna je što previše znam...zločin je što prizivaš grijeh...i još brineš živim li  sama...Kazna je taj život za groš...kazna je žig dodira tvog...zločin je što voliš me još...Bog nek' oprosti... zato je Bog...i još jedan tamnosivi grad...nova prazna ruka uz skut...i još jedan dan kao Had...i još jedan nedosanjan san pred put...a kraj mene opet lik nov...novi izgovor za zlu kob...treba li ti drveće ili krov?, ...treba li ti gazda ili rob?.....

kako je dobra pjesma. vrača tamo gdje ne bi trebala, ali je dobra.

Ma, on nas uvijek vrati.... k nama samima i našim pokušajima da pobjegnemo od sebe u neke tuđe oči, ali to nam nikad ne donosi... nas. Već neke druge koji nikad ne mogu namiriti ono što nam nedostaje... mi sami u sebi. Tek kad sam se sad našla i on je mene pronašao :)

kodovi su nečitki. mali problem.

sve same neke crtice

i ja se nadam, ali izgleda da nitko ne može pronači čitač koda.

ali ipak sam optimista i znam da će me pronaći. nije lako na ovom svjetu pronaći na stalažama ono što tražiš.

možda je to što tražimo pred nama, a ne vidimo od silnog traženja. Kad prestanemo tražiti to što tražimo - ugledamo ga tamo gdje je oduvijek bio - na svom mjestu. I čekao da bude pronađen :)

Kako to piše u Alkemičaru

starolatinskim pismom teško razumljivim današnjim smrtnicima :)

samo zrelo voće pada na zemlju :) a valjda je i ta smokva zrela pa je - pala :)

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci... :-)))

Yes, uvijek neki novi klinci nasljeđuju neke stare stihove :)