Graškograd u velegradu

 
"If I exorcise my devils 
Well my angels may leave too 
When they leave they're so hard to find"
Ono što je obgrlilo moju pažnju toga dana bile su njihove oči. Njihove oči koje kao da su me upozoravale, gledale negdje u kutak moga oka, a mene je prošla lagana jeza od tih čudnih ljudi, čudnijih od mojih misli, čudnijih od mojih snova. Hodala sam dalje na tome putu, lagano se okrenula nakon par metara i pokušala se nasmijati kako bih smješkom otupila strah koji je prožeo čitavo moje biće. Nasmijala sam se, kako bih pronašla neko uporište u totalnoj suprotnosti tih trenutaka, kako bih pronašla ono što mi je u tim trenucima bilo toliko potrebno. Smijeh.
Bježi.
Još su tamo. Gledaju te. Kao da nešto znaju.
Kao da ti žele isisati mladost i zamijeniti je svojim oronulim pogledima. Bježi.
Zamisli se u oblaku svjetlosti, onako kako si naučila. I bježi.
 
Sjedim na klupi i gledam oko sebe. Okrećem se kao vrtuljak i oči mi rastu po tijelu.
"Gledaš previše filmova" - pomislih.
"Možda si im izgledala posebno. Možda si ih podsjećala na nekoga."
"Možda su bili duhovi..."
"Duhovi ne postoje, ludice, ili barem, nije još dokazano".
Ne mogu si izbiti iz glave pogled te žene. I njegov pogled, polagan hod, ruke ukrštene iza leđa i tajanstveni osmijeh. Jezivi osmijeh.
"Uh...počinjem luditi"
"Ma daj ludo, što si se tako prestrašila dvaju staraca na ulici?"
"Neznam...imali su prazne oči. Djelovali su poput utvara iz nekog mog lošeg sna."
"Utvare su samo u glavi, ludo."
"Ali ove su bile previše stvarne. Gledale su me. Oči su im vikale."
 
Možda ih nisam trebala gledati. Možda bi tada i oni oborili pogled.
 

enemere. gledaš ih i iskesiš im se. krepat će, bez brige, ne može slabost biti jača od snage... samo ih se ne smiješ bojati...