Graškograd u velegradu

Prolazi vrijeme, a ja izmišljam palete. Palete koje nemam, palete u koje bih mogla povjerovati ako dobro naučim uloge.
Silno je kazalište između moja četiri zida, uređeno minimalizmom koji je daleko od scenografije kakvu osjećam i vidim dok igram komedije o sebi.
Ono što se trudim sanjati priče su koje imaju smisla, priče koje bi se mogle naučiti relativno brzo, čija je aura dovoljno jaka da me barem malo navedu na spontano svijetljenje.
Sada sam samo igra. Rulet koji prije spavanja ulaže sve što ima na sutrašnju volju.

Kratko još ima do svitanja.

Sjedeći zatečena monumentalnošću osjećaja, ostajem u mislima, tražeći potporu u nadolazećem suncu...