SREBRNI SNIJEG
Budim se, jutro je već otišlo. Ostala sam sama. Ja i moje divlje misli. Šetam tako po hladnom stanu gola, grijući se samo svojim pogledom na moje otkriveno tijelo. Stojim tako dosta dugo ispred prastarog ogledala, gledajući se očekujem iskrivljeni prikaz same sebe na tom odrazu, što mi ga tako iskreno daje to moje prastaro ogledalo. No, za uzvrat dobijem sliku, koja ne mijenja oblik, već samo prikaz slike. Mičući svoje tijelo korak naprijed, dva nazad, okrećući se stupanj po stupanj obrnutim krugom od kazaljke na satu, dobivam za uzvrat prirodno grijanje od svog prastarog ogledala, koje zapravo koristi moje golo tijelo, te me tako snabdijeva istinskom toplinom.
Diram se prstima, diram mislima. Muzika što se čuje iz susjednog stana pokreće moje glatke noge da skaču, da plešu. Izvijam cijelo tijelo u tom ritmu. Plešem s mislima. Isto kao što i sad plešem s riječima. Tako je vruče. Tijelo mi gori. Obrazi i usne pune se vrućom krvlju. Iako sam gola, još uvijek mi je vruče. Zar vama nije?!? Ne osjećate tu toplinu, kao ja!??
Hm, možda bi me šetnja gradom ohladila. Ako ne tijelo, barem ove misli.
Uzimam ključ od stana i izlazim van. Gola. Već u hodniku zgrade susrećem svoju susjedu, stariju, sijedu, školovanu gospođu, koju kao inače ljubazno pozdravljam, no, ona drhtavim pokretom svoje desne ruke stavlja križ na sebe, gledajući me buljavim očima. Uputih joj osmjeh, te tako napustih zgradu. Hodam tako svojim kvartom. Tiho je. Osjeća se samo miris domaće spize. Suhog mesa, kiselog kupusa, fažola. Moje tijelo se polako hladi. Primjećujem kako su mi se čak bradavice polako napele. Vjerojatno od vjetra. Dozvoljavam da me dira. Slobodno. Jer je pristojan. Nije napastan. Nije divlji. Čak je i hrabar, jer me dira tamo gdje drugi ne smiju. Sve dok me hladi, dopuštam mu da mi to svojom slobodnom voljom radi. Ljudi me zaobilaze. Smiješni su mi. Ma ne čudim se tim njihovim čudnim pogledima, već se čudim što je zapravo njih sram mog tijela, mog golog tijela, kojeg sam tako hrabro i tako skromno izložila javnosti. Prilazim prvom prolazniku. Muškarac u tridesetima; otvorenog pogleda; iskrenog odraza lica. Prilazim mu, ustvari zaustavljam ga te ga upitam; koliko je sati?!? On me gleda. U oči. Oči u oči. Ne trepće. Ne diše. Ne miče. Skamenio se. Dotaknem ga rukom. Otopim ga dodirom. Pita me; zašto?!? Ja mu kao odgovor ponudim šetnju sa mnom. Ubrzo napuštam i njega. I dalje sama, hodam svojim gradom. Oblaci na nebu divljaju. Ni zrake sunca nema. Odlučih usporiti svoje korake, jer brza kretnja bi me mogla još više, još jače ugrijati. Vikala bi, skričala bi na sav glas koliko mi je vruče. Gledam u nebo, ljutim pogledom dozivam kišu. Nek' me polije, nek' me zalije. Nek' me ohladi već jednom nešto. Čujem glasove, čujem smijanje. Mame su djecu odvele iz parka, žene su muževe odvele s ulica i iz kafića, samo su babe ostale na svojim drvenim klupama. Uperenih očiju u moje tijelo, još više su me grijale. Žestile moje misli. Vrijeme je da im se pridružim.
Drage moje bake, i ja imam baku vaših godina. Tako je volim. Tako mi je draga. Volim njene pripovijetke. Volim njene savjete. Brbljam tako ja. Samo ja. Bio je to monolog, nikakvi dijalog. A tako sam htjela čuti što oni misle. O kome o čemu?!? Pa ne o HDZ-u, već o mom pravu da slobodno gola šećem ulicama našeg grada. I ne samo ja, već svi oni kojima je vruče, te si tako dozvole prirodno hlađenje, besplatno hlađenje.
Čujem sirene. Vidim plava svijetla sirena kako se mi približavaju. Čujem kočnice. Škripu kočnica. Dernjavu. Ništa nisam razumjela. No, vidim da su palice i pištolji prema meni upereni. Dižem ruke u zrak. Osjećam kako me nešto zagolicalo po guzi. Zatim po ramenima. Gledam prema nebu. Vidim bijele pahulje. Bijele male pahulje. Srebrni snijeg je zasuo ulicu…Napokon nešto hladno. No, na kratko. Jer već slijedećeg trenutka imala sam lisice na rukama i sjedala sam u taj jebeni policijski auto. Wow, koje vruće misli su mi padale napamet. Nikako ja da se ohladim. Na kraju me je spasio zatvorski tuš i zatvorski čuvar. No, to je priča za neku drugu priču.
NASTAVLJA SE…
07.01.2004. u 16:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar