pisati pisma, pričati priče

Prvu sam kujicu pokopala na trokutu Sava - Tahijev stari grad - željeznička pruga. Jesam li išla u školu? Nisam. Hodočastila sam k njoj, k malom humku zemlje u čiji sam vrh uporno, mjesecima, zabadala svježe ubrani cvijet. Svemu me je podučila: nijemom ženskom bolu, odanosti, snazi. A bila je tek mješanka, majka još šarenijih psića koji su neprogledali završavali u Savi. "Voda uvijek nešto nosi", tvrdio je Zilahy. Tugu. Pseću i plimnu koju sam s njom pokušavala podijeliti. Način na koji djeca suosjećaju uvijek je isti: daj mi malo svoje boli.
Druga me je podučila radosti, igri, ljubavi, sebičnosti. Čistokrvna i prelijepa, nije marila za rodovnice. Uspaljena, vabila bi šokirane pudle vrteći kupiranim bokserskim repom. A već nekoliko dana kasnije, kad bi uspaljenost prošla, ti isti pudli drhturili bi pod njezinom težinom: predaj se, pa ti neću ništa, govorila je snažno ih pritiskajući k zemlji. I kad bi se predali, ustajala bi, ponosna i bezobzirna lagano se umiljavajući, meni koja bih dojurila derući se: da ga nisi takla! da ga nisi takla! Umrla mi je u krilu, godinu dana nakon ružne i teške operacije. Ni dah joj zadnji nisam prepoznala, toliko je bila mirna, spremna na odlazak. I dugo još, dugo, topla u mojim rukama. Ponekad je sanjam. U snu mi govori nešto malo ili nimalo razumljivo. Jedino što uvijek razaberem to je: vratit ću se. O, da, prepoznat ćemo se, znam!
Treća je, kćer ove druge, još uvijek samnom. "Pas od ljubavi" jedine su riječi kojima je mogu opisati. - "Rijetko srećem bokserice u tako dobroj kondiciji i u tim godinama", nedavno je rekao jedan veterinar. "Kondicija ovisi o ljubavi", odgovorila mu je moja četveronožna prijateljica, ali on to vjerojatno nije čuo. Malo veterinara razumije jezik životinja. Nažalost!
Bilo je još i pasa i mačaka i ježeva i zečeva i kornjača i koza u mojem zagrebačkom, kao i mojem dalmatinskom životu. Jedino nikad nije bilo ptica u kavezima. Dovoljni su mi, valjda, kavezi tijela - vlastitog i onih koje sam voljela.
Kad zbrojim sve što sam od životinja naučila, moglo bi se izraziti tek rečenicom: ljudi su najopasnija vrsta. Jednom su u mojem susjedstvu stanovale Borgije. I puno je mačaka otišlo na drugu obalu.
No, to ne znači da ljude ne treba voljeti, naprotiv, ljubav je za čovjeka pitanje opstanka. Ako je povremeno ne udahnemo, ostajemo bez zraka.
Na kraju još samo otkriće riječi: u životinjama stanuje život, u čovjeku vrijeme (v/i/jek). Životinje uvijek žive sada, ne brine ih starenje, besmrtne su. Čovjek živi jučer i sutra, rijetki ljudi uspiju prepoznati danas. 
Riječi nas odaju. Kao što mahanje repom odaje pseću radost susretom. Riječi su misli koje je samljela mlinica glasa. Vrtnja repa nalik je spirali. A to - spirala - je ono po čemu se prepoznaje život.
I, da ne zaboravim, ta spirala je i u nama. To je ono životinjsko čega se sramimo, a zahvaljujući čemu dijelimo ovaj planet s drugim vrstama. Vrtnja! Milijarde satelita u svom pohodu oko Sunca. Zar nije ljepše putovati u šarenoj, razigranoj i veseloj grupi život(inj)a?

koliko god ljudi bili okrutni, ti govoris ipak samo o domacim zivotinjama. Da sretnes medvjeda na paklenici i da te pocne ganjat, bi li ga upucala? Ili lava u Africi? Ili nesto trece. Zivotinje su tu samo da prezive, a vecina ih prezivljava zato sto im mi to dopustamo. A mi smo ti koji zivimo. No da nam mogu pruziti bezuvjetnu ljubav, psi pogotovo, to je istina, i takvu ljubav ne mozes primit od druge ljudske osobe. Zato ih volim.

duboki naklon spretnoj pletilji riječi... i veliki osmjeh ljubiteljici boksera :)

Imaš pravo, govorim o domaćim životinjama, bliže su mi od divljih, što ne znači da divlje ne volim. Ne bih upucala ni medvjeda, jer nemam s čim:) Naoružavamo se iz straha, ubijamo iz straha. Uostalom, navijaš li ti za medvjeda ili - mene:)

za medvjeda naravno, ja ipak vise volim zivotinje od ljudi...

Hvala, pike:)

ne znas ti na koje je on bokserice mislio

Igneos, čitaj dobro: ljubiteljici boksera, ne bokserica:)

aha, dakle covjek ne voli kuje...hmmm

Prekrasno :-)).