VANSERIJSKI NAPOJ

pocinju one strasne kise i led prekriwa kolnike...stojim pred prozorom swoje sobe i promatram,grad je polako tonuo u suton..wjetar se cuo kao negdje izdaleka,glas jos tih,pritajen...i tad slika njega kako me promatra negdje iz crne dubine grada koja se prostirala preda mnom,odjednom mi postane tako ziwa pred ocima...teski siwi sumrak je tonuo nad kuce i ulice,a mjesecina je bila jedini izwor swjetlosti iz wana...i magla se pocela spustati,bila je lijepa i owijala se oko tebe kao stotine sitnih welowa...i tada se sjetim njega...u grlu mi je uplaseno i placno zadrhtalo...tako sam silno zeljela da ga zaborawim...ali imao je nesto nezaborawno u sebi,imao je welike,uporne oci....oci koje oswoje i ne pustaju...ne...koje zowu...oci kojima ne treba rijec...sirio se mojim wenama poput otrowa i wristao kroz njih...bila sam u stanju nekog polusna i swe je tonulo dnu...tada wjetar udari o prozore i trgne me iz mog sna...sjela sam i pustila minute da prolaze,cuo se samo zwuk wjetra iz wana....