NASLOV WEBLOGA,

Imaš nekog iskričara kako mjeri kurac?

Mikrometrom????

Razvoj testiranja u Hrvatskoj
U razdoblju prije prvog svjetskog rata gotovo da i nije bilo istraživača koji bi se znanstveno bavili problemima psihologije. Psihologija se izlagala uglavnom sporadično kao sastavni dio filozofije i to uglavnom u njezinom racionalnom i spekulativnom obliku. U tom periodu razdjelnik čini djelo P.R. Radosavljevića "Uvod u eksperimentalnu psihologiju" koji 1908-1909. u dvije opsežne knjige izdaje Hrvatski pedagoško-književni zbor u Zagrebu. Radosavljević, Ebbinghausov učenik i autor značajnih radova iz područja pamćenja i zaboravljanja, izložio je sistematski u svom djelu metode i glavne rezultate koje je do tada postigla eksperimentalna psihologija, gdje naglašava mogućnost da se i "ljudska duša može eksperimentom ispitati" (Bujas, 1967). Isti autor početkom stoljeća predavao je psihologiju na sveučilištima u Americi.
Ramiro Bujas rođen 1879. u Budvi, nakon položene mature u dubrovačkoj gimnaziji u jesen 1899. upisao se na Filozofski fakultet u Grazu, gdje je doktorirao 1906. U Grazu polaže ispite kod Alexiousa Meinonga koji je u Grazu osnovao prvi austrijski psihologijski laboratorij 1894., petnaest godina nakon utemeljenja Wundtovog laboratorija u Leipzigu 1879. Nakon srednjoškolskog službovanja u Splitu i Zadru, dolazi u Zagreb, gdje uz pomoć profesora fiziologije na Sveučilištu u Zagrebu dr. F. Smetanke osniva Psihologijski laboratorij u okviru Odsjeka za fiziologiju Medicinskog fakulteta 1920. Osnutkom ovog laboratorija, prvog u jugoistočnoj Europi, postavljeni su čvrsti temelji za znanstveno istraživački rad u području psihologije.
U početku studentima medicine izvodi mnoge psihologijske pokuse, vježbe i demonstracije, kao dopunu fiziologijskim vježbama u okviru praktikuma. Mnoge aparate korištene u pokusima izradio je sam.
1922. habilitirao se za privatnog docenta iz eksperimentalne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
1929. Imenovan je za predstojnika novoutemeljene Katedre za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, što predstavlja početak studija psihologije u Hrvatskoj. Pored toga R. Bujas osniva 1923. Psihologijski institut, najprije na Pedagoškoj akademiji, a onda i na Filozofskom fakultetu. Radni odbor za ispitivanje sposobnosti školske djece osnovan 1922. djelovao je više godina u okviru Instituta. Tadašnja vlast omogućila je R.Bujasu da se pobliže upozna sa sličnim radom u Leipzigu, Berlinu i Hamburgu, a učiteljima zagrebačkih škola održan je poseban tečaj u svrhu upućivanja u razumijevanje takvih ispitivanja i pomoći pri ispitivanju sposobnosti i znanja. Psihologijski institut se među prvima u svijetu sustavno bavi dokimologijskim istraživanjima, a u njemu su izrađeni brojni psihologijski mjerni instrumenti za potrebe profesionalne orijentacije, školstva, klinika, vojske itd. (Pavlina, 1987). 1923. pripremljen je za naše uvjete Binet-Simonov test za ispitivanje dječje inteligencije i započela je njegova primjena.
1932. Ramiro Bujas pokreće znanstveni časopis "Acta Instituti psychologici Universitatis zagrabiensis", koji se između ostalog bavi i problemima psihometrije, te validacije psihologijskih mjernih instrumenata.
Nakladna djelatnost Instituta započinje 1924. kada Ramiro Bujas objavljuje uputu u psihografiju i psihografski list "Psihologijsko opažanje školskog djeteta", koji učiteljima omogućuje sistematično registriranje brojnih podataka o učenicima. Svojom metodičnošću i jasnoćom i danas može biti uzor za psihografske arke ili upitnike bilo koje vrste (Krstić, 1973). Ramiro Bujas je prvi u Hrvatskoj započeo sustavni rad na konstrukciji naših vlastitih psihologijskih mjernih instrumenata i uređaja. Tako je npr. njegov esteziometar na vlas, kamatometar i batić za patelarni refleks proizvodila glasovita tvrtka Diel iz Leipziga (Pavlina, 1987).
1928. u izdanju Nadbiskupske tiskare izlazi knjiga F.H. Mandića "Ispitivanje inteligencije djece". Ova publikacija daje prikaz "tipova inteligencije", te detaljan opis različitih zadataka i testova za mjerenje dječje inteligencije. Sadrži modifikaciju Binet-Simonove ljestvice za mjerenje inteligencije koju je 1912. učinio O. Bobertag, a koja za svaku dobnu kategoriju sadrži po 5 pitanja.
Ramiro Bujas je 1931. bio glavni idejni pokretač i organizator Stanice za savjetovanje pri izboru zvanja u Zagrebu. 19. lipnja donijet je statut stanice, a stanica započinje s radom 2. siječnja 1932.. To je dovelo do brzog razvoja profesionalne orijentacije u Hrvatskoj. Stanica je djelovala u okviru Zavoda za unapređivanje obrta Komore za trgovinu, industriju i obrt u Zagrebu. Organizacijske osnove psihološkog testiranja u profesionalnoj orijentaciji postavljene su još 1931. kada je Upravni odbor Zavoda odobrio "Pravilnik stanice za savjetovanje pri izboru zvanja". U izvještaju Stanice za 1932. godinu opisani su počeci rada na profesionalnoj orijentaciji u Hrvatskoj. To su začeci modernog upravljanja ljudskim potencijalima u Hrvatskoj. Voditelj stanice bio je A. Forenbacher, a prvi zaposlenik na poslovima psihološkog testiranja u području profesionalne orijentacije bio je dr. Zlatko Pregrad. Zoran Bujas sudjeluje u radu stanice honorarno od 1935. godine, a od 1937 kao zaposlenik. Od 1936. Z. Bujas kao suradnik National Institute of Vocational Guidance, te Henri Pieron's Instituta Sveučilišta u Parizu prenosi recentna međunarodna iskustva u rad Stanice, te prevodi neke od testova s francuskog jezika.
Zoran i Ramiro Bujas izradili su poseban test Z-seriju za ispitivanje inteligencije odraslih. Pokusni
oblik testa objavljen je u nakladi Psihologijskog instituta, a konačni oblik u izdanju Državne školske poliklinike u Zagrebu 1937., nakon čega je test široko upotrebljavan u našoj psihologijskoj praksi, posebice u svrhu profesionalne orijentacije i selekcije. Iz ovog testa razvijena je kasnije i poznata M-serija.
Broj posjetitelja Stanice kao i broj korištenih testova povećavao se iz godine u godinu što se vidi u izvještajima iz 1935. i 1937. godine.
1939. Zoran Bujas objavljuje "Telefonski test - novi test dopunjanja za ispitivanje inteligencije" (Bujas, 1939). 1943. Z.Bujas objavljuje Seriju "N" za ispitivanje inteligencije osoba bez školske naobrazbe (Bujas, 1943). Z.Bujas je izradio za pitomce omladinskog doma Radiša verbalni test inteligencije R-I, a zatim je s B.Petzom taj dorađeni test objavio 1944. kao Seriju "R-II" za mjerenje inteligencije (Bujas, Petz, 1944).). U poslovima savjetovanja korišten je i "T-test" jedan od Pieronovih testova za tehničke sposobnosti, zatim Bennettov test tehničkog razumijevanja. Pored toga koriste se američki "alfa" i "beta" test, te upitnik introverzije-ekstroverzije.
Četrdesetih godina u radu Savjetovališta koriste se OP upitnik (optimizam-pesimizam), te MŽ upitnik ("muškosti-ženskosti u smislu nekih razlika u temperamentu i razlika u stavovima").
Korišteni su i različiti uređaji kao što su deksterimetri, aparati za mjerenje vremena reakcije, Turnerov test i dr. Ti uređaji su uglavnom kupovani u Francuskoj ili Njemačkoj. B.Petz navodi kako su često te uređaje koristili, ne u svrhu ispitivanje onoga što su "aparativni testovi" trebali mjeriti, nego se opažanjem ponašanja ispitanika za vrijeme rada nastojalo prikupiti informacije o njegovoj ličnosti, emocionalnoj stabilnosti i temperamentu.
Od literature vrijedi izdvojiti knjigu "Inteligencija i njezino mjerenje" Zorana Bujasa i Adele Ostojčić (1942.), u kojoj autori opisuju važnost mjerenja inteligencije u školske djece. Knjiga sadrži test istih autora pod nazivom B.O.B.- serija namijenjen za skupno ispitivanje inteligencije "djece od drugog razreda pučke škole do prvog razreda srednje škole". Ovaj test je rađen prema uzoru na test engleskog psihologa P.B. Ballarda i sastoji se od 80 zadataka dominantno verbalnog sadržaja. Pored testa knjiga sadrži upute i norme za vrednovanje rezultata dobivene na uzorku od 1149 učenika i učenica.
U području mjerenja znanja, odnosno školskog ocjenjivanja veliki doprinos predstavlja publikacija Zorana Bujasa "Testovi znanja i mogućnosti njihove upotrebe u školskoj praksi (Prilog psihologiji izpitivanja i ocjenjivanja)" (1943.). Autor opisuje psihometrijske aspekte mjerenja znanja, konstrukcije testova, te navodi različite vrste zadataka u testovima znanja.
1947. Z.Bujas objavljuje "Osobni list učenika - Upute za sistematsko opažanje školske djece".
Udžbenik Ramira i Zorana Bujasa "Dobivanje psihologijskih podataka i njihovo računsko obrađivanje " (1942) predstavlja prvi domaći udžbenik statistike i psihometrije.
1933. je pored poslova profesionalne orijentacije izvršila i jedan posao selekcije. Organizacija "Hrvatski Radiša" trebala je u internat u Donjem Miholjcu smjestiti 15 pitomaca koji su tamo polazili građansku školu, nakon čega polaze u naukovanje za razne zanate. Za 41 kandidata ispitane su sljedeće osobine: shvaćanje, pažnja, pamćenje, fantazija, logičko mišljenje, matematičko mišljenje, tehničko mišljenje, način rada i dr.). Prema razvijenosti ovih sposobnosti učinjen je rang i odabrano 15 najboljih kandidata. Prema izvještaju Stanice za savjetovanje pri izboru zvanja za 1933. ovo je prva selekcija u našoj sredini provedena psihotehničkim metodama.
Nakon drugog svjetskog rata bilo je pokušaja da se domaća psihologija podredi tokovima ruske psihologije. To se izražavalo, pored ostalog, u pritiscima da se napusti upotreba testova inteligencije kao i drugih vrsta testova, koji su u Sovjetskom Savezu zabranjeni prije Drugog svjetskog rata. Pod utjecajem staljinističkog dogmatizma i prevladavajućih stajališta tadašnje sovjetske psihologije, vršen je vrlo jak pritisak da se napusti i osudi primjenjivanje testova, posebno testova sposobnosti.
Rad stanice koja je u to vrijeme pri Institutu za psihologiju i fiziologiju rada 1. kolovoza 1948. odlukom vlasti prekinut je bez objašnjenja. Zoran Bujas oštro se usprotivio takvoj odluci. Aktivnosti na području profesionalne orijentacije i rada Savjetovališta obnovljene su 1951. godine.
Drugi pročelnik Instituta Zoran Bujas s brojnim suradnicima osobito je puno učinio u području konstrukcije novih psihologijskih mjernih instrumenata, a mnogi su i danas u uporabi.
Spomenimo samo neke od Bujasovih testova: M-serija (1952, 1967), B-serija (1966), BOB-serija (1942), Modifikacija Ravenovih progresivnih matrica (1966), Z-serija (1937), T-serija , R-II serija (1944), Problemni test (1966), N-upitnik (1966), Grafička forma Osgood-ova semantičkog diferencijala (1967), Test višestruke klasifikacije (1969), I-E upitnik, Test simboličke transpozicije (1964), Test dominantnih obilježja (1976), Test općeg obrazovanja (1970), Poliprofilni test (1967), Test kombiniranih rješenja (1967), Test neuravnoteženih struktura (1967), Test približnih rješenja (1973).
U razdoblju nakon drugog svjetskog rata hrvatski psiholozi su pri nabavi testova orijentirani na
Centar za psihodijagnostička sredstva, koji organizacijski djeluje pri Zavodu za produktivnost dela u Ljubljani, a koji je započeo s radom 1952. kao Odjel za psihodijagnostiku pri Institutu za psihologiju rada i industrijsku psihologiju u okviru Centralnog higijenskog zavoda u Ljubljani. Od 1960. Odjel prerasta u
Centar za psihodijagnostička sredstva, te je dugo godina bio glavni izdavač psihologijskih mjernih instrumenata za područje bivše države.
1955. osnovan je Savezni centar za obrazovanje upravljačkih kadrova u privredi iz kojeg se vremenom razvija Zavod za produktivnost u Zagrebu. Zavod se bavio problemima analize radnih mjesta, selekcije i kadrovske politike kao i pitanjima evaluacije psihodijagnostičkih instrumenata.
Osnivanjem Saveznog biroa za poslove zapošljavanja 1965/66 zajednička komisija za psihologiju profesionalne orijentacije transformira se u Konzultativnu komisiju za psihologiju profesionalne orijentacije. Značajan doprinos na području psihologijskih mjernih instrumenata dao je Republički zavod za zapošljavanje (ranije RSIZ za zapošljavanje), koji je dugo vremena bio vodeći izdavač testova u Hrvatskoj. Početkom devedesetih godina naklada Slap iz Jastrebarskog postaje najveći izdavač psihologijskih testova u Hrvatskoj.
Centar za psihodijagnostičke instrumente nastavlja dugu tradiciju konstrukcije i validacije psihologijskih mjernih instrumenata započetu kroz rad Psihologijskog instituta, te djelatnost najstarijeg Odsjeka za psihologiju u Hrvatskoj.
Biti gluh u - Zagrebu…
Andrija Žic
Nije isto biti gluh u Zagrebu, u Santa Monici ili - ne daj Bože - u Brazavilleu. Gluhoća nije svuda ista, a ni gluhi. U ovom tekstu autor, koji je i sam gluh (iako možda nije baš "autentični" reprezentent zajednice gluhih, jer je sluh izgubio u 11.godini, a tek u odrasloj dobi pristupio toj zajednici) govori kako se osjećaju gluhi u Zagrebu.
O gluhoći redovito govore i pišu oni koji nisu gluhi
Domišljaju se kakav je užas živjeti u vječnoj tišini, ne slušati glazbu, pjev ptica, topao ljudski glas… Nagađaju kolika je pustoš duha ljudi koji ne čuju govor, ne primaju mudrost generacija koja se prenosi govorom…Gluhoća je - iz ove, "vanjske" perspektive - jedan od najtežih invaliditeta, golema nesreća koja čovjeka izbacuje iz ljudskog društva, čini ga izgubljenim osamljenikom. Liječnici i defektolozi, obuzeti spasiteljskim žarom, navaljuju zato na defekt - žele ga izliječiti, ukloniti. Milom ili silom nastoje gluhima vratiti sluh, naučiti ih govoru. Ne žale godine potrošene na mučan slušni i govorni trening, ne boje se troška ni rizika kohlearne implantacije. Oni vide samo defekt, sanjaju kako će tretiranjam defekta gluhog čovjeka učiniti čovjekom koji čuje i govori, "normalnom osobom". (Usmjerenost na defekt pokazuje i sam termin "defektolog", koji se kao relikt sovjetske baštine kod nas tvrdokorno održava, a svijet mu se čudi i smije …)
Što pak o gluhoći misle sami gluhi?
Pogled na gluhoću "iznutra" - očima emanicipiranih gluhih u svijetu - sasvim je drugačiji: Gluhoća nije invalidnost već različitost. Gluhi čovjek može sve - samo ne može čuti. Život bez sluha može biti, i često jest, jednako vrijedna životna varijanta. Gluhi su to dokazali: oni žive i raduju se životu, školuju se i do najviših stupnjeva, rade praktički u svim zanimanjima, žene se, odgajaju djecu, voze automobile i zrakoplove…
Gluhi nisu nesretni. Ako su rođeni gluhi ne pate za glazbom ni šumorom krošnji - njihovo doživljavanje svijeta je drugačije, ali ne siromašnije. Oni nisu osamljeni, ponosni su i sretni kao pripadnici zajednice gluhih koja ima svoj jezik (znakovni jezik) i svoju kulturu. Oni tu zajednicu uspoređuju s jezičnom, etničkom manjinom, traže za nju manjinska prava i službeno priznavanje znakovnog jezika. Riječ "Gluhi" - The Deaf - pišu s velikim početnim slovom.
U čemu je onda problem gluhih?
Ako je sve tako sjajno i u redu - kako gluhi tvrde - na što se žale? Što još traže? Gluhoća, tumače oni, nije invalidnost, ali jest hendikep, u onom smislu kako taj pojam definiraju dokumenti UN i Svjetske zdravstvene organizacije: "Gubitak ili ograničenje mogućnosti sudjelovanja u životu zajednice ravnopravno s ostalim građanima, uslijed manjkavosti u okolini i u mnogim organiziranim aktivnostima društva, npr. u informiranju, komunikaciji i obrazovanju" (Rezolucija Generalne skupštine UN 48/96: Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom).
Po shvaćanju gluhih srž njihovih problema nije, dakle, u uhu ni u sluhu, već u odnosu okoline prema njima, u uvjetima koji im se pružaju ili ne pružaju da bi dobivali jednako obrazovanje, jednako stručno osposobljavanje i jednaku dostupnost informiranja, komunikacije, korištenja svih javnih službi, ravnopravne mogućnosti za zapošljavanje - poput ostalih građana.
Gluhi su u svemu tomu prikraćeni - negdje više, negdje manje. Zato nije isto biti gluh u Kongu, u Švedskoj, u Hrvatskoj…
Kakav je Zagreb prema svojim gluhima?
"Oni su svijet u svijetu…" - primijetio je pjesnik zagrebački, Vjekoslav Majer, u pjesmi punoj osjećaja: "Gluhonijemi". Žive svojim životom, međusobno povezani. Većina Zagrepčana ih i ne primjećuje, ne poznaje - osim kao mirne i šutljive susjede (bučne samo kad lupaju vratima). Samo jednoga od njih cijeli Zagreb znade - pantomimičara Antuna Kupanovca na Jelačićevu trgu.
U prvim desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, Zagreb je preko Saveza gluhih "usisao" mlade gluhe iz cijele Hrvatske, napunivši njima škole, radionice i domove. Danas bi u gradu moglo biti blizu 2000 gluhih - dvaput više nego bi ih po svjetskim mjerilima trebalo biti na ovoliko žiteljstvo. (Broj nagluhih, o kojima ovdje ne govorimo, trebao bi u Zagrebu biti između 25 i 50.000).
Daje li Zagreb gluhima temelj za dostojnu egzistenciju?
Kakvo im nudi obrazovanje, zapošljavanje, kakve šanse za povoljan ekonomski i socijalni status? Problematika je odveć složena i stručna za novinski članak, ali barem par pitanja mogli bismo postaviti ljudima iz prosvjete, socijalne skrbi i rada, te onima koji se brinu o temeljnim ljudskim pravima:
Zašto Zagreb i Hrvatska u obrazovanju gluhih ne prate i ne slijedi promjene u svijetu, gdje se sve više odstupa od krutih slušno-govornih nastavnih metoda, priznajući i vrijednost znakovnog jezika u obrazovanju te ističući pismenost i jezik - a ne govor, artikulaciju - kao glavne čimbenike obrazovne, socijalne i profesionalne uspješnosti gluhog čovjeka? Moraju li gluhi dobivati znanje i obrazovanje samo oštećenim kanalom sluha i govora - mučno, na žličicu - dok postoje načini brzog i učinkovitog učenja korištenjem zdravih osjetila, u prvom redu vida?
Zašto se ne usvajaju i ne primjenjuju međunarodne norme o ravnopravnosti osoba s invaliditetom i njihovoj zaštiti od diskriminacije (iz već spomenute rezolucije UN) pa je kod nas npr. normalno da poslodavatelj nonšalantno odbija zaposliti ili otpušta kvalificiranu gluhu osobu "zato što ne čuje telefon" (zbog čega bi se u nekim zemljama našao pred sudom)? Ima razrađenih sustava u svijetu koji bi nam mogli barem djelomično biti uzorom za ostvarivanje jednakosti i ljudskih prava - npr. američki zakon ADA (Americans With Disabilities Act).
Kakvi su Zagrepčani prema gluhim sugrađanima?
Uz ključne probleme egzistencije, postoje i "male" stvari koje zagorčavaju ili uljepšavaju življenje gluhih. Koliko u tome ima u Zagrebu solidarnosti, građanske pristojnosti, odgovornosti odgovornih? O samom gluhom čovjeku, dakako, najviše ovisi kako će se okružje odnositi prema njemu. Ipak, nekoliko primjera, garniranih istinitim (ne)zgodama gluhih, pokazuje kako Zagreb na ovom području nije baš uvijek u Europi.
Ima li Zagreb nepismenih sudaca i činovnika?
"Pozvan sam na sud kao svjedok. Rastumačio sam sucu da ne čujem i zamolio ga da mi pitanja postavlja pismeno.Sudac je reagirao nervozno: 'Nemam ja vremena za pisanje!' I tražio je da dovedem tumača - iako dobro govorim pa izjavu mogu dati bez tuđe pomoći. - Poslije mi je gluhi prijatelj-pravnik, pokazao zakonski članak po kome je sudac, bio prezaposlen ili ne, obvezan gluhom svjedoku pitanja postavljati pismeno. (I ovom je prijatelju, tada studentu prava, neki mali sudac pravio slične probleme, dok su mu veliki pravnici, profesori na zagrebačkom Pravnom fakultetu", bez ljutnje i nervoze pisali pitanja na ispitima, nikad ne tražeći tumača…)"
"Na šalteru jedne zagrebačke pošte htio sam podignuti novac koji su za gluhe prognanike i siromahe poslali talijanski gluhi. Činovnica je nešto promrmljala i uputnicu mi vratila…Objasnio sam da sam gluh i pružio notes, zamolivši pismeno objašnjenje. Ali ona neće pisati! Samo govori, pokazuje nešto prstom, možda i viče, jer postajemo središtem pozornosti brojne "publike". Došla i upraviteljica pošte i ja sam na kraju shvatio u čemu je nevolja: na uputnici su Talijani moje ime napisali na svoj način: Andrea, dok sam na osobnoj iskaznici Andrija…Ali ni upraviteljica "nije znala" pisati, da bi mi objasnila što dalje učiniti Tek na intervenciju iz glavne direkcije HPT novac mi je, uz ispriku, uručen.
Proputovao sam Europu i još neke kontinente s notesom u ruci, sam. Bez problema. I ljudi iza šaltera, i obični građani, spremno su prihvaćali olovku. Znam da gluhi Amerikanci sretno i spretno idu kroz život uz "pad and pencil" komunikaciju."
Ovakvi incidenti s "nepismenim" ljudima u javnim službama ipak su rijetkost, iznimka. Ali, dok ih ima, Zagreb je - Afrika!
A što kad gluhi ne zna pisati?
Za gluhe od rođenja hrvatski je jezik isto što i engleski za ljude koji čuju. Mučno ga uče, rijetki dovoljno nauče da bi bez poteškoće čitali i pisali.- A o govoru da se i ne govori! Gluhorođeni se u međusobnoj komunikaciji služe prirodnim znakovnim jezikom gluhih.To je jezik njihove zajednice. Ostali gluhi (oni koji izgube sluh kasnije u životu), rodbina i druge čujuće osobe, čak i tumači, nikad taj jezik pravo ne svladaju. Ipak, kombiniranjem govora i znakova sporazumijevanje postaje moguće. Onome tko živi ili radi s gluhima bit će od koristi da nauči nešto znakova. I ručna abeceda pomaže, ako je gluhi koliko-toliko pismen.
Čitanje govora s usta od neprocjenjive je koristi u komuniciranju s gluhima koji dovoljno poznaju hrvatski jezik. Ta vještina dobro služi u razgovoru s poznatom osobom o poznatim temama. Ali nije za grupne razgovore, malo pomaže u kontaktu s nepoznatima - osim ako oni ne znaju kako valja govoriti da ih gluhi razumije (sporije, razgovijetno). Barem bi to bi mogli i trebali naučiti svi ljudi iz javnih službi koji dolaze u kontakt s gluhima.
Tkogod želi, ili mora, komunicirati s gluhim treba prije svega ispitati koji je način za pojedinca najpogodniji. Ako nema pametnog razloga za razgovor, dovoljan je pozdrav, smiješak - jer čavrljanje s ljudima koji čuju gluhome je češće napor i muka nego uživanje.
Po službi tumača za gluhe - posljednji u Europi?
Ima situacija kad bez tumača ni najpismeniji gluhi ne može. Na sudskim raspravama, u policiji, na sastancima, javnim skupovima… (Zahvaljujući apsurdima birokratskih propisa, gluhi ženik čak ni brak pred matičarom ne može sklopiti bez tumača, iako mu on tamo zaista nije potreban!)
Zagreb (a ni Hrvatska) nemaju mreže kvalificiranih tumača za gluhe (što imaju sve razvijene zemlje). Sreća je što većina gluhih ima čujuće članove obitelji koji u nuždi pomognu. Ali kad se traži ovlašteni sudski tumač otkrit ćemo da u Zagrebu djeluje samo jedan! U većini slučajeva gluhi pojedinac mora sam plaćati skupe usluge tumača. Hrvatska donedavno "nije čula" kako druge zemlje svojim gluhima daju bilo paušalnu novčanu naknadu , bilo određen godišnji broj sati besplatnih usluga tumača, bilo organizirane lokalne službe koje bez naknade pružaju usluge ove vrste. Neke države čak plaćaju tumače gluhim učenicima u redovitim školama! Srećom, novi Zakon o socijalnoj skrbi predviđa besplatnog tumača za gluhe na sudu i u nekim drugim važnim prilikama.
Čekaonice - pakao za gluhe!
Tko se gluh nađe u čekaonicama zagrebačkih bolnica i dispanzera, ako je i zdrav došao, oboljet će! Sve je tamo po mjeri ljudi zdrava sluha. Samo ako zaustaviš užurbanu medicinsku sestru dobit ćeš informaciju (govorom, dakako, neće ti valjda pisati!); pozvan ćeš biti ako čuješ zov sa zvučnika - ili ako čekaš dok se svi pacijenti izredaju pa se netko sjeti da i tebe zapita što tu radiš (i zatim se ljuti što na tri poziva nisi došao - iako si na svoje dokumente stavio naljepnicu "Gluha osoba").
Ni najveći zagrebački bolnički centri nisu došli na ideju da bi među svojim osobljem trebali imati nekoga tko umije komunicirati s nedovoljno pismenim gluhima.Sreća je za gluhe što se katkad u bolničkom paklu nađe i po koji anđeo u bijelom, koji će izgubljenoj gluhoj duši pokazati kuda ići i što raditi.
Slično je u čekaonicama i uredima gradskih vlasti i raznih institutcija. Rijetko se mogu naći izvješene jasne upute što i kako napraviti. Čak i u policiji, koja bi trebala biti primjer organiziranog reda, dogodit će ti se da čekaš u dugačkom repu na produženje vozačke dozvole, da bi na kraju doznao kako si prvo trebao u prizemlju kupiti formular i taksene marke.
Čini se da su samo odgovorni na kolodvorima i aerodromu vidjeli Europu pa daju preko displeja informacije o prometu.
Hitna pomoć ne želi čuti gluhe?
Na poticaj nekolicine tehno-fanatika iz Hrvatskog saveza gluhih posljednje je godine stotinjak gluhih nabavilo telefaks. I Gradska skupština se uključila pa pribavila par desetaka besplatnih aparata za gluhe. Gluhi više vole telefaks nego specijalne pisaće telefone, kojima je nedostatak što omogućuju samo razgovor s gluhima. Telefaks pak nudi kontakt s tisućama korisnika takve sprave.
Nažalost, ne i s onima koji gluhima trebaju kad im je život ugrožen. Uzalud ćete tražiti fax broj Hitne pomoći, vatrogasaca, policije… Nema ga ni u telefonskim imenicima, ni u "Servus-servisu". Ni ostale javne ustanove, poduzeća, informativne službe (čak ni HPT Informacije!) ne daju gluhima šansu da faksom zatraže pomoć ili informaciju.
Kako je u drugim zemljama nećemo govoriti, da se Zagreb ne posrami! Nadamo se da će ova mala molba imati učinka: gluhi žele telefaks vezu sa službama za pomoć i informacije! A možda bi Zagreb, HPT, mogao dati nade za povoljnije uvjete kod dobivanja telefonske linije?
Gluhi gledatelji pred nijemim ekranom…
Televizija bez tona ne vrijedi mnogo, ali košta jednako. Gluhi nisu uspjeli u zahtjevu da im se pretplata ukine ili smanji. Disciplinirani plaćaju, a ostali ne, vjerojatno se tješeći izjavom nekadašnjeg gradonačelnika, Borisa Buzančića:"Baš bih htio vidjeti suca koji će gluhoga osuditi, zbog neplaćanja TV pretplate!"
Nije pretplata ono što najviše ljuti gluhe. HRT o njima ne vodi računa. Nikad prezentacija inforrmativnih sadržaja nije bila manje "pismena" - bez slova, naslova, podnaslova, tekstovnih natuknica…
Danas cijela Europa i pola ostalog svijeta skrivenim teletekst titlovima omogućuje gluhima praćenje informativnih emisija. Gospodinu Mudriniću to ne bi trebalo objašnjavati, jer je došao iz Kanade. A tko ne zna kako to ide, neka samo uključi slovenski dnevnik uz istovremeno pozivanje broja 771 teleteksta! To je ono pravo što gluhi trebaju, čak i oni polupismeni, kojima bi takav tekst govorio daleko više od povremenih gestovnih minijatura u uglu ekrana, koji se daju valjda zbog dekoracije i zavaravanja čujuće publike.
Za hod s Europom i u Europu nadasve je važan odnos društva prema hendikepiranim građanima. Podpredsjednica Vlade, Ljerka Mintas-Hodak, nedavno je to naglasila, pokazujući "Standardna pravila UN o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom". - Zagrebački gluhi su ta pravila prvi preveli i na njih upozorili našu javnost. Ima li nade da ta javnost, zagrebačka javnost, neće ostati - gluha?
Njegov prvi učitelj – nije znao čitati…
Antun Bakan rodio se gluh prije 55 godina u jednom selu izgubljenom u bregovima uz rijeku Dravu, u Slavoniji. Od malih nogu imao je uza se “učitelja”, starijeg brata Matu, koji je isto tako bio gluh od rođenja. Mato se rodio 12 godina prije i nikad nije išao u školu: bila su to vremena kad se u izoliranim selima nije znalo za škole za gluhe, ili se nije željelo znati za njih. Ali Mato je bio okretan i pametan, stvorio je svoj vlastiti jezik kojim je razgovarao sa gluhim bratom i s dvije čujuće sestre koje su voljele gluhu braću i patile skupa s majkom zbog šaputanja u selu o njihovoj obitelji, koja je bila tako “posebna”. Antun nije nikad bio sam ni zanemaren – stariji brat znao je kao rješavati probleme njihova malog svijeta bez zvuka pa je na nj prenosio svoje iskustvo i vještine.
Njihov otac, rudar s jednom nogom na njivi, trudio se da prehrani obitelj. Ostao je živ nakon pokolja u Bleiburgu (Austrija) u 1945, kada su Englezi, izbjegle vojnike, prevarivši ih da putuju u Italiju, izručili u ruke Titovim partizanima. Ali nekoliko godina kasnije Antunov je otac poginuo kao žrtva u nesreći u rudniku, kamo je bio prisiljen otići raditi.
Kada je, godine 1949. Antun porastao, Savez gluhih Hrvatske već je imao svoju mrežu koja je “lovila” gluhu djecu doraslu za školu. Tako je i Antun, protiv volje, morao krenuti u Zagreb.
Mali gluhi kauboj
Bila su to vremena najgoreg komunističkog terora, kad se htjelo slomiti kičmu seljaštvu, da bi bilo prisiljeno na ulazak u seljačke radne zadruge, jednu vrstu kolhoza. Obvezan otkup oduzimao im je sve proizvode iz polja, a ako nisu mogli platiti porez odvodili su im i posljednju kravu.
Tijekom ljetnih praznika Antun je odlazio u svoje selo i jednom je tako vidio čovjeka koji je utjerivao porez kako uzima njihovu jedinu kravu, uz očaj i plač majke udovice. Gluhi dječak tajno je slijedio tog čovjeka, koji je imao drvenu nogu, dok je odlazio iz sela s petnaestak zaplijenjenih krava. Kad se na jednom mjestu zaustavio, Antun mu se pomalo prišuljao, kako to rade u westernima, srušio ga, pa hitro odvezao i potjerao krave i sakrio se u obližnju šumu. Skrivao se tamo tri dana i noći a onda se vratio kući gdje ga je čekala njihova krava. Na sreću nitko nije saznao tko je oslobodio krave. Ali više od deset seljaka koji su opet došli do svojih krava blagoslivljali su neznanca.
Tijekom ljeta Antun je pješačio 7 kilometara tamo i sedam natrag da bi pohađao vjeronauk kod župnika. Bio je poslije dovoljno lukav da u školi ne pokaže nikakav znak vjere, nakon što je vidio što se dogodilo njegovu prijatelju koji se usudio prekrižiti prije jela: strašni Milan, nadzornik đaka, dao mu je takovu pljusku da je odletio do zida blagovaonice s nosom u vreloj juhi. Nisu bili nježniji ni učitelji i ostali članovi osoblja na bilo kakav znak pobožnosti: vukli su za uši učenike, trgali im križiće s lančića, božićne pakete roditelja davali im tek za novu godinu, prilično opljačkane.
Genij koji je trebao u bačvare
Antun je završio osnovnu školu s odličnim ocjenama, što i nije čudo za nekoga za koga je školski psiholog izjavio da ima kvocijent inteligencije 180, koji odgovara genijima. Ali čudo je što je isti psiholog Antunu preporučio da ide učiti za bačvara. Jasno da je potrebna inteligencija za stavljanje obruča na bačvu, ali Antun nije bio time zadovoljan.
Mladić je znao više od onoga čemu su ga učitelji učili, imao je druge ideje – pa je želio nešto nevjerojatno za ono vrijeme: da se upiše u školu za elektrotehničare, on sam među učenike zdrava sluha. Nije bilo nikoga da mu pruži potporu ili preporuku. Sam je otišao razgovarati s direktorom škole za tehničare. Ovaj je bio zapanjen, ali i njemu je izgledalo nečuvenim da ima gluhog učenika. Zato je odgovor bio negativan a Antun je samo uspio pobjeći od bačava i uvući se među grafičare.
Naučio je zanat – ali ne samo to!
U golemom poduzeću “Vjesnik”- najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj, s dvije tisuće zaposlenih, među kojima više tuceta gluhih, on je postao jedan od najboljih slovoslagara. Ali ne samo to: nije se zadovoljavao time da slaže slova knjiga i novina, već je u isto vrijeme “gutao” sadržaj! Prije svega čitao je ono što se odnosilo na tehniku i sprave svih vrsta. I ne samo što je čitao, već je promatrao i ispitivao svaki motor, stroj, svaki aparat ili alat… Naučio je popravljati i urediti sve – od satova do televizora, od stroja za pisanje do automobila svih vrsti.
Antun je postao čovjek sa sto zanata, živa enciklopedija svih podataka i činjenica iz tehnike. Pita li ga tko koliko su teške lokomotive raznih tipova: on to zna, kakva je temperatura vode iz toplana – i za to zna minimalnu i maksimalnu dopuštenu temperaturu.
Svoje znanje ne čuva za se. Njegovo radno mjesto u poduzeću postalo je točka za savjetovanje gluhih kolega, koji su dolazili da ga nešto pitaju. I u slobodnom vremenu uvijek je bio spreman trčati u pomoć svakom gluhom članu. Naročito poslije odlaska u mirovinu, prije nego je navršio 50. godinu života.
Antun zna sve: popraviti stroj za pranje, kvar u električnoj mreži, kvar automobila… Kad profesionalci kažu da popravak nije moguć, dosta je pozvati Bakana, on će znati kako riješiti problem, sam će izraditi dio koji nedostaje. Otkako sam Antuna Bakan bliže upoznao, prije tridesetak godina, oprostio sam se sa svim obrtnicima…On je bio jedini majstor za moj automobil i sve kućanske naprave - od najjednostavnijih do modernih kompjutera. Meni, koji poznajem engleski pa mogu čitati priručnike i upute na ekranu kompjutora, Antun, koji strane jezike ne poznaje, tumači ono što čitam, a ne razumijem – dok on ne čita engleski, ali razumije sve…
Čovjek koji nije slavan – ali je velik
Naš materinski jezik, hrvatski, poznaje izvrsno, iako nikad nije čuo riječ. Zabavljao sam se jednom gledajući kako on i jedan čujući tajnik Saveza gluhih, s diplomom pravnog fakulteta, rješavaju istu križaljku. Antun je bio mnogo brži od jadnog pravnika.
Antun je inteligentan, ali u jednoj stvari ne čini se previše pametnim: odbija ili jedva prima nagradu za obavljeni posao. A nemojte misliti da je bogatun kome novac ne treba. Živi sa ženom Ružicom, koja je također gluha, s oženjenim sinom s djetetom i drugim sinom – svi u jednom stanu od sedamdesetak kvadrata. Ima stari auto Wartburg koji je kupio karamboliran i svojim rukama ga obnovio.
Jednostavno: on je dobar čovjek koji voli činiti dobro. Desetljećima je dobrovoljni davatelj krvi, dobrovoljni suradnik društva gluhih, posebno angažiran na socijalnom radu. Više godina brinuo se o podjeli pomoći koju je Don Aldo Natali iz M.A.S.Bologna slao gluhima žrtvama rata i siromašnima Sa sličnim žarom, ne tražeći nagradu, radi kao grafički urednik i suradnik časopisa gluhih.
Da je u svojoj mladosti imao oko sebe pametnije ljude koji bi mu omogućili da studira tehniku, on bi danas bez sumnje bio poznati inženjer, znanstvenik… izumitelj..
Šteta što mu takva mogućnost nije pružena. Ali bila bi još veća šteta da ga nemamo među nama, gluhima, jer je za nas učinio mnogo dobra i dalje to čini. Nikad nije htio biti čelnik u Savezu. Nije govornik, ne busa se u prsa svojim zaslugama.
Antun Bakan nije slavan čovjek – ali je velik čovjek. Makar mnogi to ne znaju – pa ni on sam!
Uvod
Impotencija može biti potpuna nesposobnost postizanja erekcije, njena nekonzistentnost ili sposobnost održavanja samo kratkotrajne erekcije. Ove varijacije otežavaju definiranje impotencije i procjenu njene učestalosti. Uzrok joj je obično fizičke prirode, kao npr. posljedica bolesti, ozljeda ili nuspojave lijekova. Svaki poremećaj koji utječe na normalnu cirkulaciju krvi u penisu, potencijalni je uzrok impotencije. Njena učestalost povećava se sa životnom dobi: oko 5% muškaraca u dobi od 40 godina i između 15-25% u dobi od 65 godina suočava se s ovim problemom. Pa ipak, impotencija nije neumitna posljedica starenja. Impotencija može biti primarna i sekundarna. Kod primarne impotencije uspješan spolni odnos nije moguć, dok je u drugim situacijama moguća normalna erekcija. Ovo rijetko stanje teško je izlječivo. Sekundarna impotencija je izlječiva u svakoj životnoj dobi i sve je veći broj ljudi koji postaju svjesni te činjenice. Sve više muškaraca traži pomoć i zahvaljujući usavršenom i uspješnom liječenju impotencije, postaje sposobno za normalan spolni život. Osim u slučajevima impotencije uzrokovane ozljedom ili iznenadnim oboljenjem, sekundarna impotencija obično dolazi postupno. Samo starenje ne uzrokuje impotenciju.

Muška neplodnost je nešto posve različito od impotencije. Muškarac koji ne može održati erekciju, može u svakom drugom pogledu biti savršeno normalan i sposoban za oplodnju. Prerana ejakulacija, kada do orgazma dolazi suviše brzo da bi se zadovoljio neki od partnera, razlikuje se od impotencije. Partneri s ovim problemom mogu se obratiti za savjet stručnoj osobi.
Za postizanje erekcije potrebno je nekoliko preduvjeta:

* odgovarajuće emotivno stanje svijesti
* hipofiza normalne funkcije
* odgovarajuće razine testosterona
* neoštećen mozak i živčani sustav
* dotok odgovarajuće količine krvi u penis

Definicija
Impotencija je stalna nesposobnost održavanja erekcije dovoljne za spolni odnos. Medicinski stručnjaci često koriste izraz "erektilna disfunkcija" koji opisuje ovaj poremećaj i omogućava razlikovanje od ostalih problema koji onemogućavaju spolni odnos, kao npr. smanjenje spolne želje i problema s ejakulacijom i orgazmom.

Opis bolesti

Kako dolazi do erekcije?
Penis se sastoji od dva šupljikava tijela, tzv. corpora cavernosa koja se pružaju duž cijelog organa. Ova su tijela napunjena spužvastim tkivom. Corpora cavernosa je obavijena membranom, tzv. tunica albuginea. Spužvasto tkivo sadrži glatke mišiće, fibrozna tkiva, šupljine, vene i arterije. Uretra koja je kanal za protok urina i ejakulat, proteže se donjom stranom corpora cavernosa.
Erekcija se potiče senzornom i mentalnom stimulacijom. Impulsi iz mozga i lokalnih živaca opuštaju mišiće corpora cavernosa, omogućujući dotok krvi i popunjavanje praznih šupljina. Krv podiže tlak u corpora cavernosa, čime se penis povećava. Tunica albuginea omogućava zadržavanje krvi u corpora cavernosa, čime se zadržava erekcija. Erekcija završava kada se mišići penisa kontrahiraju (stežu), što zaustavlja dotok krvi i otvara izlazne kanale.

Što uzrokuje impotenciju?
Tijekom proteklih desetljeća stručno mišljenje o uzrocima impotencije se promijenilo. Opći stav je bio da je većina uzroka psihološke prirode. Danas istraživači ocjenjuju da je 70-80% slučajeva medicinskog uzroka: ateroskleroza je na prvom mjestu, a slijede komplikacije dijabetesa, prostatektomija (kirurško uklanjanje prostate) i lijekovi. Mnogi stručnjaci vjeruju da su negativna emotivna stanja koja nastaju kao popratna pojava ovog stanja, vjerojatnije više reakcija na iskustvo impotencije nego njezin uzrok. Psihološki problemi češće su uzrokom erektilne disfunkcije u mlađih osoba, dok su kod starijih muškaraca to obično fizički problemi. Budući da toliko puno fizičkih i psiholoških stanja može dovesti do erektilne disfunkcije, muškarci bi trebali smatrati kratkotrajne periode impotencije samo normalnom pojavom poput obične prehlade. (Zapravo, čak i prehlada može izazvati prolaznu impotenciju!) Česti uzrok impotencije je manjak kisika do kojeg može doći u mnogim situacijama u kojima je dotok krvi u penis nedovoljan. Erektilnu disfunkciju mogu izazvati oštećenja živaca u penisu ili maloj zdjelici te nedovoljne razine hormona.

Kako je za erekciju potreban niz preduvjeta, do impotencije može doći uslijed poremećaja bilo kojeg od njih. Niz preduvjeta uključuje živčane impulse u mozgu, kralježničnoj moždini, području penisa i odgovor u mišićima, fibroznim tkivima, venama i arterijama u i oko corpora cavernosa.

Oštećenja arterija, glatkih mišića i fibroznog tkiva, često kao posljedice bolesti, čest su uzrok impotencije. Tijekom operativnog zahvata (npr. prostate) može doći do povrede živaca i arterija u blizini penisa, što rezultira impotencijom. Povreda penisa, kralježnične moždine, prostate, mokraćnog mjehura i male zdjelice može izazvati impotenciju, ako je došlo do oštećenja živaca, glatkih mišića, arterija i fibroznih tkiva corpora cavernosa.

Impotencija je nuspojava mnogih lijekova: antihipertenziva, antidepresiva, trankvilizatora (sredstava za umirenje), preparata za smanjenje apetita i cimetidina (antiulkusno sredstvo).

Drugi potencijalni uzroci su pušenje koje utječe na cirkulaciju krvi u venama i arterijama, te hormonalni poremećaji, npr. manjak testosterona.

Tko obolijeva?
Muškarci s kroničnim bolestima - uključujući dijabetes, bubrežne bolesti, kronični alkoholizam, multiplu sklerozu, aterosklerozu i bolesti krvožilnog sustava (70% slučajeva). Između 35% i 50% muškaraca s dijabetesom pati od impotencije.
Muškarci koji su imali operativni zahvat (npr. prostate), a prilikom koje je došlo do ozljede živaca i arterija u blizini penisa, mogu oboljeti od impotencije.
Muškarci koji su imali ozljedu penisa, kralježnične moždine, prostate, mokraćnog mjehura i pelvisa mogu biti impotentni uslijed povrede živaca, glatkih mišića, arterija i fibroznog tkiva corpora cavernosa.
Muškarci koji uzimaju antihipertenzive, antihistaminike, antidepresive, trankvilizatore, preparate za smanjenje apetita i cimetidin, mogu kao neželjeni događaj lijeka imati impotenciju.

Simptomi
Karakterističan simptom impotencije je promjena u kvaliteti erekcije, bilo u tvrdoći penisa, sposobnosti održanja erekcije ili oboje. Jedan od indikatora fizičke impotencije, za razliku od psihološke, je nemogućnost doživljavanja ili održanja erekcije nakon jutarnjeg buđenja. Psihološka impotencija dolazi naglo i kao reakcija na nedavni događaj. Fizička impotencija razvija se postupno, ali kontinuirano, tijekom određenog vremenskog perioda. Muškarac koji ima impotenciju psihološkog podrijetla, u određenim slučajevima može imati erekciju, a u drugima ne. U slučaju impotencije koja traje duže od tri mjeseca i koja se ne može dovesti u vezu s nekim očiglednim stresnim događajem, lijekovima, alkoholom ili zdravstvenim stanjem, potrebna je intervencija urologa koji se bavi problemima impotencije.

Pretrage

Povijest bolesti i osobni podaci
U utvrđivanju impotencije i njenih uzroka primjenjuje se nekoliko dijagnostičkih testova. Prije svega otvoreni razgovor u kome se od pacijenta traži iskrenost, čime se olakšava postavljanje dijagnoze. Osim podataka o prethodnim i postojećim zdravstvenim problemima, od pacijenta se traže informacije o prethodnom i postojećem liječenju i lijekovima te psihološkim problemima koje je imao i ima, uključujući stres, nemir ili depresiju. Traži se i povijest spolnog života koja uključuje prirodu početka disfunkcije, njenu učestalost, kvalitetu, trajanje erekcije i vrijeme njene pojave (jutro/noć). Ukoliko želi pomoć, pacijent ne smije smatrati ova pitanja nepotrebnim Ťkopanjemť po njegovom intimnom životu ili ih uzimati suviše osobno. Ona su vrlo važna u odabiru ispravnog pristupa problemu. Prema potrebi, liječnik će intervjuirati i partnera.

Fizikalne pretrage
Nakon toga liječnik provodi detaljni fizikalni pregled genitalnog područja i digitorektalni pregled (pregled zadnjeg crijeva prstom) radi utvrđivanja mogućih promjena prostate. Obavljaju se i pretrage koje govore u prilog drugim medicinskim stanjima, posebno visoki tlak, dijabetes, ateroskleroza i živčana oštećenja.

Ispitivanje erektilne funkcije
Za ispitivanje erektilne reakcije liječnici obično preporučuju pokus sa sildenafilom koji je često zamjena za invazivnije i skuplje papaverin i prostaglandin E1 injekcije ili preparate za dilataciju krvnih žila penisa. Deset do petnaest minuta nakon injekcije, u pacijenta s normalnom cirkulacijom krvi u penisu dolazi do erekcije. Tada se ispituje erektilna reakcija, zakrivljenost penisa i odgovor nakon erekcije.

Laboratorijski testovi
Krvni testovi služe za mjerenje razina testosterona i, prema potrebi, prolaktina. Time se utvrđuju mogući poremećaji endokrinog sustava. Ostali pregledi, prema potrebi: kontrola funkcije tiroidne i adrenalne žlijezde i specifični testovi erektilne disfunkcije.

Moguće pretrage

Praćenje noćnih erekcija
Snap-gauge test služi za praćenje sposobnosti postizanja erekcije u snu. Test je vrlo jednostavan. Kod odlaska na spavanje, muškarac vezuje trake oko korijena penisa. Pucanje jedne ili više njih tijekom noći dokazuje postojanje erekcije. U tom slučaju moguća je psihološka osnova erektilne disfunkcije.
Savršeniji uređaj je RigiScan monitor koji uzastopno mjeri krutost korijena i vrha penisa. Ovaj je test prilično točan, ali obično ne pomaže u detekciji blagih slučajeva erektilne disfunkcije. Kod izostanka noćne erekcije, u utvrđivanju njenog fizičkog uzroka ne pomaže niti jedna od ovih metoda.

Brahijalni indeks penisa
Brahijalni indeks penisa je mjera za usporedbu krvnog tlaka penisa s krvnim tlakom izmjerenim na ruci. Ovom metodom mogu se utvrditi problemi s dotokom arterijske krvi u penis.

Tehnike snimanja
Kavernosometrijska i kavernosografijska dinamička infuzija (DICC) je četverostruki test koji se obično primjenjuje samo na mlađim muškarcima sa sumnjom na blokadu penisa ili fizičkom povredom područja male zdjelice. Nakon izazivanja erekcije preparatom, određuje se brahijalni indeks penisa, mjeri njegov kapacitet, provodi ultrazvučna pretraga arterija penisa i rendgensko snimanje penisa u erekciji. Nažalost ovaj test i ostale slične tehnike snimanja primjenjivane radi određivanja protoka krvi u penisu još uvijek su nedovoljno efikasne i točne za postavljanje dijagnoze i izbora načina liječenja. Ultrazvučna dijagnostika mogla bi biti korisna u nekim slučajevima erektilne disfunkcije, kao npr. propusnost krvnih žila.
Provođenje ovih testova i analizu dobivenih podataka, treba prepustiti specijaliziranoj ustanovi koja ima stručnjake iskusne u liječenja impotencije.

Liječenje
Prema podacima dobivenim na osnovu istraživanja provedenih u Europi, manje od 20% muškaraca bi u slučaju problema s impotencijom zatražilo stručnu pomoć, premda bi se primjenom oralnih preparata mogli izliječiti. Specifični problem koji uzrokuje impotenciju diktira i način liječenja. Prvi korak je definiranje uzroka, ukoliko je to moguće, a zatim nalaženje najjednostavnijeg i najmanje rizičnog rješenja. Sildenafil je nada za mnoge muškarce. Za one koji ne mogu ili su odlučili ne uzimati lijekove, postoje druge metode: preparati koji se stavljaju ili ubrizgavaju u penis, vakuum naprave ili terapija intrakavernoznim injekcijama mogu biti spasonosni u rješavanju cijelog niza erektilnih problema. Invazivne postupke, npr. implante ili operativne zahvate, treba ograničiti na pacijente gdje druga terapija nije pomogla i koji su detaljno skrinirani (odabrani).

Komplikacije
Prijapizam je trajna erekcija tijekom više od četiri sata, u odsustvu bilo kakve seksualne stimulacije.
U slučaju prijapizma preporuča se odlazak u hitnu urološku ambulantu. Ukoliko pacijent koristi injekcije za lokalnu primjenu i erekcija traje više od 2 ili 3 sata, preporuča se dekongestant pseudoefedrin koji se nalazi u slobodnoj prodaji, a u mnogim slučajevima ublažuje potencijalni prijapizam. Visoki postotak sumnjičavosti, detaljna povijest bolesti i temeljiti stručni tretman neophodni su za uspješnost liječenja prijapizma.

Prevencija

Održavanje općeg zdravstvenog stanja
Obzirom da je impotencija u mnogim slučajevima uzrokovana smanjenim dotokom krvi iz blokiranih arterija, važno je održavati iste životne navike koje imaju oni iz visoko rizične skupine srčanih bolesnika. Ove navike uključuju: prehranu bogatu svježim voćem i povrćem, integralnim žitaricama i vlaknima, te s niskim sadržajem zasićenih masti i natrija. Konzumiranje alkohola treba biti umjereno. Izuzetno je važna redovita tjelovježba, a vrlo je važno prestati pušiti.

Česte erekcije
Impotenciju može spriječiti stalna spolna aktivnost. Česte erekcije stimuliraju dotok krvi u penis. Važno je napomenuti da su erekcije najjače u snu, neposredno prije buđenja. Jesen je godišnje doba kada su razine muških hormona najviše, a spolna aktivnost najčešća.

Kegelove vježbe
Kegelova vježba je jednostavna vježba koju najčešće prakticiraju muškarci s urinarnom inkontinencijom i trudnice. Može pomoći i u slučajevima gdje je erektilna disfunkcija posljedica poremećene krvne cirkulacije. Osnovna tehnika sastoji se od stezanja i opuštanja mišića male zdjelice koji kontrolira uriniranje. Kako je mišić unutarnji i ponekad ga se teško izolira, liječnici često preporučaju vježbati ga za vrijeme mokrenja. Preporuča se mišić stezati sve dok se mlaz urina ne uspori ili prekine, a zatim ga opet pustiti. Potrebno je napraviti 5-15 kontrakcija, svaka u trajanju od 10 sekundi. Vježba se provodi 3-5 puta dnevno.

Promjena lijeka ili doze lijeka koji uzrokuje impotenciju
Ukoliko je problem uzrokovan nekim lijekom, potrebno je da pacijent s liječnikom razmotri njegovu alternativu ili smanjenje doze. U liječenju visokog krvnog tlaka, manja je vjerojatnost da će npr. ACE inhibitori, za razliku od mnogih drugih preparata, uzrokovati seksualnu disfunkciju.

Psihoterapija i bihevioristička terapija
Često se impotencija, bez obzira na etiologiju, liječi nekim oblikom psihološke, biheviorističke, seksualne ili kombinirane terapije. U takvim slučajevima dobro je uključiti i partnera, bez obzira da li je seksualna terapija dio liječenja ili nije. Terapija može olakšati period adaptacije nakon početka ili po završetku liječenja.

U povodu Prvoga hrvatskog kongresa seksualne tarapije, razgovarali smo s uglednim američkim stručnjakom za seksualnost
Razgovarala: Dunja Antonović
Dr. Marty Klein američki je stručnjak za seksualnost i dugogodišnji bračni savjetnik i seksualni terapeut. U svojoj više od dva desetljeća dugoj karijeri objavio je niz znanstvenih radova, priručnika i knjiga, od kojih su mnoge postale svjetski bestseleri. Svoj pristup temelji na destigmatizaciji seksualnosti i uklanjanju predrasuda kojima i danas mnogi podliježu. O čovjekovoj potrebi za intimnim i seksualnim ispunjenjem progovara na suvremen i univerzalan način, pa je stoga rado viđen gost na mnogim međunarodnim simpozijima i predavanjima. Tako je početkom svibnja posjetio i Zagreb, gdje je kao glavni gost otvorio Prvi hrvatski kongres seksualne tarapije. U razgovoru za Vaše zdravlje dr. Klein je u svome prepoznatljivu ležernu stilu odgovorio na pitanja vezana uz suvremeno poimanje muške i ženske seksualnosti, razotkrio neke zablude i objasnio sve češći problem modernog muškarca - erektilnu disfunkciju.
Možete li usporediti probleme vezane uz seksualnost prije nekoliko desetljeća i danas?
Do prije petnaestak godina nije bilo interneta, pa je protok informacija donekle bio ograničen na časopise. Ono što se uistinu promijenilo jest činjenica da ljudi koji prakticiraju neobične seksualne aktivnosti danas lakše pronalaze istomišljenike, pa je time smanjen njihov osjećaj izolacije. Internetsku revoluciju često se proglašava krivcem za pornografiju i seksualnu perverziju, no takve su pojave postojale i mnogo prije tehnološke, naravno, u drugim oblicima. Danas se otvorenije priča i o problemima erekcije, te postoje lijekovi kojima se pacijentima s erektilnom disfunkcijom vraća kvaliteta života. Prije nekoliko desetljeća niste mogli kupiti Viagru, a za erektilnu disfunkciju (ED) u praksi se upotrebljavao izraz impotencija, što je bilo neprimjereno.
Jesu li ljudi danas usamljeniji, je li teže naći srodnog partnera?
Uvijek je bilo teško naći srodnog partnera i osjećati se povezano s drugim ljudskim bićem. Jednako tako, mladim je ljudima oduvijek bilo teško dobiti ispravne informacije o seksu, ali i steći osjećaj da je seksualnost nešto jednostavno.
Jesu li se žene otvorile posljednjih 30 godina? Kroz medije se stječe dojam da mnogo lakše od muškaraca progovaraju o seksu.
Mnogi ljudi s kojima sam razgovarao pitali su me je li točno da se žene lakše otvaraju kad je riječ o seksu, što uvijek odlučno niječem. Oba spola jednako su sramežljiva i zatvorena kad treba iskreno porazgovarati o tim stvarima. Kakve koristi imate od toga da o seksu razglabate s prijateljicom na kavi ako o istome ne možete pričati s partnerom? I muškarci i žene teško izražavaju svoje želje tijekom spolnog odnosa. Jednostavno im je teško prevaliti preko usta rečenicu poput: "Možeš li malo pomaknuti ruku?" ili "Sviđa mi se kad...".
Koliko se u liječenju erektilne disfunkcije može pomoći samo lijekovima, odnosno samo psihološkom terapijom?
To varira od slučaja do slučaja. Nekim ljudima dostatna je terapija medikamentima, kod drugih je problem isključivo psihološke prirode, pa će kod njih željeni učinak polučiti kvalitetna psihoterapija. Katkad je rješenje vrlo jednostavno, a postoje i slučajevi kad se kombinira nekoliko terapija. Uistinu je mnogo fizioloških i psiholoških izvora takvih tegoba.
Možete li malo objasniti te procese u muškom organizmu?
Način na koji dolazi do erekcije vrlo je zanimljiv. Naš mozak dobiva poruku tako što neku sliku ili osjećaj interpretira kao seksualnu stimulaciju. Primjerice, muškarac ugleda zgodnu ženu, vizualna informacija putuje do mozga, nakon čega mozak odlučuje je li navedeni podražaj seksualne prirode. Zatim se niz kralježnicu šalje povratna informacija, a živci u području zdjelice prosljeđuju impuls dalje prema žilama u penisu. Kako se žile opuštaju, mogu primiti veću količinu krvi nego što je uobičajeno. Dotokom krvi u penis tkivo se ukrućuje, odnosno nastupa erekcija. Sada zamislite na koliko sve mjesta ovaj proces može naići na smetnju ili blokadu!
Možete li navesti neki primjer?
Zamislite da punite vodom kadu bez gumenog zatvarača. Koliko god vode dodavali, ona će otjecati kroz otvor. Jednako tako, katkad u tijelu muškarca dođe do stanja u kojem su krvne žile oslabljene i porozne, pa ne mogu zadržati krv u penisu. To je, naravno, tek jedan od mnogih izvora erektilne disfunkcije. Kad jednom prepoznate problem, morate ciljano djelovati, što počinje od pravilne dijagnoze. Možete se obratiti liječniku ili psihologu, no bitno je da vas stručnjak uputi u pravome smjeru. Katkad je potrebno nekoliko pretraga da bi se utvrdio pravi izvor, no najvažnije je da od liječnika terapeuta na kraju ipak odete s dijagnozom kako biste mogli početi odgovarajuću terapiju.
Postoje li rizične grupe u populaciji osobito sklone erektilnoj disfunkciji?
To su u svakom slučaju ljudi koji su često izloženi stresu. Dijabetes je također rizično stanje, no na popisu čestih uzroka erektilne disfunkcije nalaze se i alkoholizam i pušenje. Često pate i pretile osobe, kao i one koje imaju visok kolesterol, te pacijenti s dijagnosticiranom depresijom. I neki lijekovi mogu privremeno utjecati na libido, odnosno smanjiti seksualnu želju.
Što je sa ženama? Može li ovakva klinička slika utjecati i na spolni život žena?
Naravno, sve gore navedeno vrijedi i za žene, a kod nekih i kontracepcijske pilule mogu smanjiti seksualnu želju.
Posljednjih se mjeseci priča i o muškoj kontracepcijskoj piluli.
Još je dug put do komercijalne upotrebe takvih preparata. Vjerujte mi, takva se tableta neće pojaviti još neko vrijeme. Kad se to i dogodi, reakcije će biti podijeljene. Neki će muškarci spremno prihvatiti novi oblik kontracepcije, no hoće li svaka žena vjerovati muškarcu koji tvrdi da uzima kontracepcijsku pilulu? Stvar je u povjerenju, a to ne možete imati s partnerom za jednu noć. Kad su žene u šezdesetima počele piti pilule, muškarci su bili vrlo skeptični i nisu se oslanjali na takvu zaštitu ako nisu dobro poznavali partnericu.
Spomenuli ste povjerenje. Koliko je ono bitno za kvalitetan seksualni život?
Kad partneri ne vjeruju jedno drugome, vrlo je teško biti opušten i imati dobru seksualnu komunikaciju. Teško je vjerovati novom partneru, to je razumljivo, no morate uzeti u obzir da će dugotrajan nedostatak povjerenja obično rezultirati seksualnim neslaganjem.
Koliko smo u seksu ograničeni predrasudama?
Većina nas robuje mitovima o seksualnosti, osobito na relaciji stereotipova "tipično muško - tipično žensko". Svojim pacijentima često govorim da je seks jedini aspekt života u kojem vlada potpuna sloboda. Čak i kad vozite auto, morate voziti po pravilima, u protivnom slijedi zakonska sankcija. Nasuprot tome, ako u krevetu predložite nešto što se partneru ne svidi, sasvim sigurno nećete zaraditi sudsku tužbu. Jednostavno ćete potražiti nešto što oboje volite. Zato je seksualnost čarobno mjesto gdje je dopušteno baš sve, pod uvjetom da je pristanak obostran i da time nikoga niste povrijedili. Taj osjećaj slobode stotinu je puta jači i ljepši od samog orgazma. Dok orgazam traje tri sekunde, osjećaj slobode može trajati 45 minuta!
Kako možemo poboljšati seksualni život bez odlaska liječniku? Katkad nam, naime, nisu potrebni terapija lijekovima i pomoć psihologa, nego samo mali odmak od rutine.
Rado ću vam na ovo odgovoriti. Postoji instant-formula za kvalitetniji seksualni život bez odlaska liječniku, a sadržana je u ove tri riječi: komunikacija, komunikacija i opet komunikacija!
Sisavac
Učitelj: Ivice, navedi mi jednog letećeg sisavca!
Ivica: 'Stjuardesa!'

Noge
Na satu biologije učiteljica pita Ivicu što srce ima, a on odgovori: 'Srce ima noge!' 'A kako to,' čudi se učiteljica. 'Kad sam prolazio pored ureda ravantelja čuo sam ga kako govori: Srce, raširi noge!'

Guma
Kako počinje i kako završava život jednog motoriste? Pukne guma!

Cjenkanje
'Je li bi spavala sa mnom za recimo 100 000 dolara?' 'Pa znaš, kad razmislim, bih!' 'A za pet dolara?' 'Kako se usuđuješ? ?to misliš tko sam ja?' 'To smo već utvrdili, sad se samo cjenkamo!'


Obitelj
Nakon mjesec dana zabavljanja djevojka kaže dečku: 'Dragi, mislim da je vrijeme da me predstaviš svojoj obitelji!' Na to će on: 'Neće moći, žena je na poslu, a djeca u školi!'

Kultura
Kako kulturan mladić kaže djevojci da ide pišati?
Idem se rukovati s jednim gospodinom s kojim ću te kasnije upoznati.

Očekivanja
Završila prva bračna noć. Mlada gunđa: 'Uopće nisi ispunio moja očekivanja.'
'?to mogu, rekao sam da ću ispuniti prazninu u tvom životu, ali pojma nisam imao koliko je velika.'

Mama i tata
Mladi delikvent prvi put u zatvoru.
Upadne u ćeliju s ogromnim tipom koji mu se obrati: 'Sad ćemo se igrati mame i tate. ?to želiš biti?'
Delikvent razmisli pa reče: 'Tata!'
'Dobro, onda ćeš lijepo popu...i mami!

Kamiondžija
Došao kamiondžija nakon tjedan dana provedenih za volanom u javnu kuću, tresne 1000$ madame pred nos i kaže: 'Želim najružniju djevojku i hladne špagete od jučer!' 'Ali mister, za te novce možete imati najljepšu djevojku i fini, topli odrezak.' 'Draga, nije meni do seksa, samo sam se zaželio kuće.'

Impotencija
Kako se latinski kaže impotencija? VIDI, MENI, VISI

Cigaretu?
'Doktore, zabrinuta sam. Kad god povučem dim cigarete, odmah zaželim da vodim ljubav sa muškarcem.?
'Molim vas, sjednite. Recite mi nešto o tome. I izvolite cigaretu.'
Što podrazumijevate pod "impotentan"? Postoje li jutarnje erekcije? Što se zbiva tijekom maženja ili niti toga više nema u posljednje tri godine? Kakav je bio vaš seksualni život prije tog razdoblja? Ako pod "dubljim poremećajem" mislite na kakvu psihičku smetnju, depresija je čest ubojica seksualne želje. Kada navodite da je suprug "fizički zdrav", znači li to da je obavio kompletne pretrage? Što je s razinom testosterona? Postoji niz fizičkih poremećaja koji mogu uzrokovati nestanak libida. Ako ste sve to isključili, bilo bi dobro da otvoreno porazgovarate o tome jeste li (i koliko) još jedno drugom seksualno privlačni. Trudite li se uopće oko toga ili ste odustali od svega i odlučili čekati da se on "odluči"? Ako oboje brak i dalje smatrate kvalitetnim, onda je vrijeme da zajednički poradite na obnavljanju erotskog interesa. Za početak, tako da nađete više vremena jedno za drugo, više vremena u kojem možete biti sami. Koliko razgovarate jedno s drugim o stvarima koje vas opterećuju? Nestajanje erotske privlačnosti često je povezano s nestajanjem intimnosti i međusobnog interesa. Ako je to slučaj, bilo bi dobro konzultirati se s obiteljskim terapeutom. Ako i dalje imate dobar kontakt, osim u seksualnoj sferi, možete pokušati s malim eksperimentima, kao što je glasno čitanje erotske literature (jedno drugome) ili zajedničko gledanje erotskih i/ili pornografskih filmova. Sve što vas ne odbija, može pomoći. Za početak, masaže i opušteno dodiravanje mogu pomoći da ponovo ostvarite ugodan fizički kontakt, a onda krenete korak dalje.

IMPOTENCIJAUvod
Impotencija može biti potpuna nesposobnost postizanja erekcije, njena nekonzistentnost ili sposobnost održavanja samo kratkotrajne erekcije. Ove varijacije otežavaju definiranje impotencije i procjenu njene učestalosti. Uzrok joj je obično fizičke prirode, kao npr. posljedica bolesti, ozljeda ili nuspojave lijekova. Svaki poremećaj koji utječe na normalnu cirkulaciju krvi u penisu, potencijalni je uzrok impotencije. Njena učestalost povećava se sa životnom dobi: oko 5% muškaraca u dobi od 40 godina i između 15-25% u dobi od 65 godina suočava se s ovim problemom. Pa ipak, impotencija nije neumitna posljedica starenja. Impotencija može biti primarna i sekundarna. Kod primarne impotencije uspješan spolni odnos nije moguć, dok je u drugim situacijama moguća normalna erekcija. Ovo rijetko stanje teško je izlječivo. Sekundarna impotencija je izlječiva u svakoj životnoj dobi i sve je veći broj ljudi koji postaju svjesni te činjenice. Sve više muškaraca traži pomoć i zahvaljujući usavršenom i uspješnom liječenju impotencije, postaje sposobno za normalan spolni život. Osim u slučajevima impotencije uzrokovane ozljedom ili iznenadnim oboljenjem, sekundarna impotencija obično dolazi postupno. Samo starenje ne uzrokuje impotenciju.

Muška neplodnost je nešto posve različito od impotencije. Muškarac koji ne može održati erekciju, može u svakom drugom pogledu biti savršeno normalan i sposoban za oplodnju. Prerana ejakulacija, kada do orgazma dolazi suviše brzo da bi se zadovoljio neki od partnera, razlikuje se od impotencije. Partneri s ovim problemom mogu se obratiti za savjet stručnoj osobi.
Za postizanje erekcije potrebno je nekoliko preduvjeta:

* odgovarajuće emotivno stanje svijesti
* hipofiza normalne funkcije
* odgovarajuće razine testosterona
* neoštećen mozak i živčani sustav
* dotok odgovarajuće količine krvi u penis

Definicija
Impotencija je stalna nesposobnost održavanja erekcije dovoljne za spolni odnos. Medicinski stručnjaci često koriste izraz "erektilna disfunkcija" koji opisuje ovaj poremećaj i omogućava razlikovanje od ostalih problema koji onemogućavaju spolni odnos, kao npr. smanjenje spolne želje i problema s ejakulacijom i orgazmom.

Opis bolesti

Kako dolazi do erekcije?
Penis se sastoji od dva šupljikava tijela, tzv. corpora cavernosa koja se pružaju duž cijelog organa. Ova su tijela napunjena spužvastim tkivom. Corpora cavernosa je obavijena membranom, tzv. tunica albuginea. Spužvasto tkivo sadrži glatke mišiće, fibrozna tkiva, šupljine, vene i arterije. Uretra koja je kanal za protok urina i ejakulat, proteže se donjom stranom corpora cavernosa.
Erekcija se potiče senzornom i mentalnom stimulacijom. Impulsi iz mozga i lokalnih živaca opuštaju mišiće corpora cavernosa, omogućujući dotok krvi i popunjavanje praznih šupljina. Krv podiže tlak u corpora cavernosa, čime se penis povećava. Tunica albuginea omogućava zadržavanje krvi u corpora cavernosa, čime se zadržava erekcija. Erekcija završava kada se mišići penisa kontrahiraju (stežu), što zaustavlja dotok krvi i otvara izlazne kanale.

Što uzrokuje impotenciju?
Tijekom proteklih desetljeća stručno mišljenje o uzrocima impotencije se promijenilo. Opći stav je bio da je većina uzroka psihološke prirode. Danas istraživači ocjenjuju da je 70-80% slučajeva medicinskog uzroka: ateroskleroza je na prvom mjestu, a slijede komplikacije dijabetesa, prostatektomija (kirurško uklanjanje prostate) i lijekovi. Mnogi stručnjaci vjeruju da su negativna emotivna stanja koja nastaju kao popratna pojava ovog stanja, vjerojatnije više reakcija na iskustvo impotencije nego njezin uzrok. Psihološki problemi češće su uzrokom erektilne disfunkcije u mlađih osoba, dok su kod starijih muškaraca to obično fizički problemi. Budući da toliko puno fizičkih i psiholoških stanja može dovesti do erektilne disfunkcije, muškarci bi trebali smatrati kratkotrajne periode impotencije samo normalnom pojavom poput obične prehlade. (Zapravo, čak i prehlada može izazvati prolaznu impotenciju!) Česti uzrok impotencije je manjak kisika do kojeg može doći u mnogim situacijama u kojima je dotok krvi u penis nedovoljan. Erektilnu disfunkciju mogu izazvati oštećenja živaca u penisu ili maloj zdjelici te nedovoljne razine hormona.

Kako je za erekciju potreban niz preduvjeta, do impotencije može doći uslijed poremećaja bilo kojeg od njih. Niz preduvjeta uključuje živčane impulse u mozgu, kralježničnoj moždini, području penisa i odgovor u mišićima, fibroznim tkivima, venama i arterijama u i oko corpora cavernosa.

Oštećenja arterija, glatkih mišića