...
željela sam te zadržati
na pijedestalu,
obučenog u svjetlost...
čak i onda kad si se sam
odlučio strmoglaviti,
nisam ti ispuštala ruku...
pomagala ti da se popenješ
ponovno...
trudila se držati živom
pred očima onu
bijelu boju
koju sam prvu vidjela
i onda kad su je zamijenile
neke druge,
nepoznate,
koje mi se nisu svidjele...
ustrajan u nastojanju,
obojan sjenom...
ja više nemam snage
u rukama...
09.12.2006. u 18:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
ufffff...svako ima svoju sliku i ideal nečega..rekao bih...:)))
Autor: _POTJEH_ | 09.12.2006. u 18:56 | opcije
več je i vrijeme... za nove... očale... ;DDD
Autor: zg_cinik | 09.12.2006. u 19:07 | opcije
Ljepo receno,ali nisam ja tebe ispustio iz ruku.Malo sam veseli uspio sam regati auto.Trebala si biti pjesnik?
Autor: Lepi098 | 09.12.2006. u 19:21 | opcije
Mozda su krive lece u boji
Autor: M_kao_Marino | 09.12.2006. u 19:35 | opcije
malo ironije :))
Autor: future___ | 09.12.2006. u 19:38 | opcije
Praksa je pokazala da u tim nekim situacijama najbolje pomaže "donošenje odluke". Pozdrav ti Troubled :)*
Autor: TeeJay | 09.12.2006. u 21:26 | opcije
Uvijek si imala stila.Emotivno pišeš;
Ako je autobiografski,onda je bolno i iziskuje odlučan iskorak(u nekom drugom pravcu) Sretno!!
Autor: Liberal_rider | 09.12.2006. u 21:36 | opcije
autobiografski...iskoračila...hvala...
Autor: troubled | 10.12.2006. u 9:55 | opcije
autobiografsku poeziju je najbolje pisati i zatvoriti u spomenare...nije on bio dostojan svega toga.... nevoljice.....
Autor: posmatrac | 10.12.2006. u 14:26 | opcije