intimno

Vrijeme se igra, igre bez granica dok nagovaramo jedno drugo: Uđi, ili izađi već jednom. Propuh je između odlazaka i ostajanja. Ja odlazim da bih došla, ti ostaješ da ti vjetar mrsi kosu. U trenu nestaju dlanovi što su dirali tijelo. Slijed im je vidan i sklopljenih očiju. Zatvaram ih više puta na dan, ne čekajući noć da to mogu napraviti. U najvećoj gužvi, dok me slučajni ljudi guraju lijevo i desno, zažmirim. Osjećam, samo osjećam, kao da si tu. Ne osjećam korake ni tlo pod nogama. Bole me riječi. One,što nam ih kradu, one, iz kojih je nastala ideja o nama. One, kojima hranimo daljine. Sakrijmo bar tu ideju, dok nam i nju ne ukradu. Ne, nije im potrebna za ništa drugo, osim za ubacivanja u avantgardu.
Iznenađena sam da sve to mogu izdržati.
Ako je početak blizina, pokrij me svojim dlanovima. I napravimo kraj riječima. Neka naša djela imaju slobodan put.

:)

puno suprotnosti kao i uvjek al zanimljivo:)