zaljubljena

Iscitavam redove nekad davno napisanog djela. Djelo je stvoreno u glavi jednog genija, ostrim perom predoceno u rijeci na hartiji, srcem i dusom igrano na sceni. Od trenutka nastanka bilo je zapisano da ce zivjeti vjecno. Citanjem ovog neprocjenjivog djela vidim sasvim novi svijet. Svijet koji je postojao nekad davno a ciji likovi jos uvijek zive, ne samo kao rijeci vec kao duse koje se ispreplicu kroz sve druge stvarnosti. Sasvim uspjesno mogu da vidim te iste likove u okviru moje stvarnosti - u svijetu u kojem zivim ja. Citam djelo a zapravo citam svoj zivot, ili bar dio njega. Zaista, on je ja, a ja sam on. Osjecam ga u sebi. Cujem ga u uzdasima duse i drhtajima srca. Nalazi se u svakoj iskri boli, u svakoj trunci istine. Da, Hamlet je jedino to zelio - znati istinu i postupiti ispravno, shodno zakonima zivota. Ne, nije on bio lud. On naprosto nije znao sta da ucini, kako da postupi. Niko to ne zna. Da li vrijedi zrtvovati sve da bi zadovoljio sebe, ucinio ono sto ti srce zeli? Ili treba jednostavno pustiti sve i slijepo slijediti put koji ti nametnu drugi? 'Biti ili ne biti – to je pitanje!' Nije lahko donijeti takvu odluku. U trenutku kada biras izmedju te dvije opcije ti zapravo biras izmedju zivota i smrti. Ne smrti kao konocnog ishoda zivota vec smrti kao zavrsetka slobode duse, kao nestanka svega vrijednog zivljenja. Hamlet je mnogo patio jer od njegove odluke ovisile su i mnoge druge sudbine, a pored toga bio je veoma povrijedjen shvativsi u kakvom svijetu zapravo zivi. Nije htio to priznati, ne prije no sto se ne uvjeri u istinitost svega sto je saznao, ali sama cinjenica da postoji takva mogucnost, ta sumnja u sve ga je izjedala. Hamlet je ipak odabrao zivot, zrtvovao je sve. Unatoc tragicnom zavrsetku zivota on je mogao reci da je zivio. Slijedio je srce a to je jedini pravi put. Svjetlost koju Hamlet nosi u sebi toliko je jaka da probija okove vremena pokazujuci svima kako treba zivjeti!