U potrazi za izgubljenim vremenom....
Prošlo je više od godinu dana…. Promijenilo se sve, a opet sve je isto…. Puno novih, sa starim prizvukom…. Oni stari se udaljili ili sam se ja udaljila…. Svejedno…. Hodam ulicama, sudaram se sa duhovima i love me sjećanja…. Promatram poznata lica…. Obavija ih dim, magla…. Smijeh…. Idem prema njemu…. Tamo je moje mjesto…. Idem…. Trčim…. Sama u gomili…. Tražim, a ne nalazim…. Samo eho…. Jesam li zato nesretna? Ne…. Nemam vremena…. Nitko više nema vremena…. Ljudi zaboravljaju…. Uglavnom te se sjete kad te trebaju, a ako ne možeš pomoći onda te brišu iz adresara…. Nisi upotrebljiv…. A kazaljke sata su neumoljive, ništa ih ne može zaustaviti u njihovom pohodu prema vječnosti…. Sutra ti u život uđe netko novi…. Sjetim se nekih trenutaka, riječi koje danas više ne vrijede…. Zima je…. Oblače se kaputi…. Zafrkancija prelazi u pakost…. Smijeh u grimasu…. Tako strašno ljudski…. «Neka baci kamen onaj tko nije zgriješio….»…. Čudim se broju bezgriješnih…. No pravila postoje da se krše, a svaki Zakon skriva rupu…. Ljubav, ta vječita tema, odavno je upravo to, tema…. Važno je biti zaljubljen jer si sretan, važno je biti nesretno zaljubljen jer si nesretan…. A koliko traje bol? Kratko…. Taman toliko da ju zapišeš…. Bol brzo prelazi u nehaj, a nehaj nosi zaborav…. I tako to traje…. U krug…. «Ipak se okreće»…. Rađa se novi dan…. Monotonija svakodnevice te gura…. Putujem starim, uhodanim stazama i ponekad skrenem da uberem cvijet…. Zašto? Upravo sam ga ubila…. Ali na to nisam mislila, jer željela sam nešto lijepo…. Moje…. Egoistično, ne misleći na taj cvijet…. On nema ni suze kojima bi negodovao…. On i dalje širi miris…. Daje najbolji dio sebe, a sutra…. Sutra će uvenuti…. Ja i dalje putujem našim gradom…. Ulice pune šarenih izloga…. No sad ih uglavnom gledam, čitam reklame…. Nestalo je onog zanosa…. Svugdje vreba neki lik koji voli linč…. Na vratu osjećam dah nekih, čekaju…. Traže greške, traže razlog…. A ne shvaćaju…. Ni ne želim da shvate, jer zloba otkriva sebe sama…. Ljubomora…. Zavist…. Produkti sitnih duša…. Zašto? Čemu? Što se dobiva vrijeđanjem? Što se dobiva mržnjom? Ne, nisam svetica, ali ne znam mrziti…. Zašto ljudi tako često skrivaju pogled? Što se dobiva lažući? Kad svi znaju da se svaka istina na kraju dozna? Sve to čitam svakog dana…. Lijepe misli nestaju pregažene ljutnjom, mržnjom, zavišću…. Gdje nestade onaj čovjek koji ne hoda malen ispod zvijezda? Srušila se svakodnevica na njegova leđa…. Hijene vrebaju njegov leš…. Ljudski je griješiti…. A zašto je tako teško reći oprosti?
Možda jednom, kad se kose zabijele, kad se kazaljke poklope…. Možda…. No tada je kasno jer cvijet je odavno uveo…. A vrijeme je odavno izgubljeno....
22.01.2004. u 20:16 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar