Dnevnik jedne tračerice

Na kraju godine svi smo skloni raditi rezime ili inventuru protekle godine. Pitanje je koliko smo spremni pogledati unutar sebe? Koliko smo spremni prihvatiti sebe? Ne znam za druge, ali znam da ja sebe često iznenadim. U nekom trenutku napravim il kažem nešto što nisam ni znala da postoji u meni. Uvijek pokušavam biti poštena i realna. Odavno sam se prestala zavaravat da ću biti lijepa, dobra, pametna i draga. Naučila sam reći oprosti, iako još uvijek ima situacija kad odgađam to izreći. Trenutaka kad prkos i ego vrište. Nekad sam to pripisivala ponosu, ali danas znam da to s istim nema veze. Da, često ego izjednačavamo sa ponosom jer tad ne moramo priznati sebičnost. Uvriježeno je mišljenje da se volimo prikazivati boljima zbog drugih, ja mislim da to nije točno. Mislim da se volimo prikazivati boljima sebi. Kad nas nešto muči to natovarimo drugima, da bismo opravdali sebe. Tražimo potvrdu svog postupka i kad netko ne potvrdi, automatski ga smatramo negativcem, lošim, ne voli nas, ima nešto protiv nas, a zapravo budi se naša savjest. Onaj bijeli na ramenu progovara i tjera nas na preispitivanje sebe, a to nitko ne voli. Uglavnom volimo apriori sebe postaviti kao mjerilo vrijednosti. Volimo biti u pravu, volimo kritizirati tuđe postupke, ali kritike teško podnosimo. Tu osobinu uporno pokušavam ispraviti. Pokušavam izvući pouku upravo iz kritike. Aplauzi nisu nužno iskreni. Mjerilo mase je uglavnom pristrano. Ukoliko je netko «prihvaćen» svi pokušavaju naći opravdanje za njegov postupak. U obrnutom slučaju, bez obzira na opravdanost postupka, masa će tražiti linč. Možda zato volim virtualni svijet. Tu ima previše osoba da bi netko mogao biti apsolutno «prihvaćen» ili «odbačen». Uvijek se nađe netko tko će biti iskren, problem je kako to prepoznati. Prepoznavanje opet traži preispitivanje sebe, svog postupka, svojih načela. Teško je priznati samom sebi da si pogriješio, jer počinješ sumnjati u sebe. A sumnja raste sa svakim pitanjem jesam li ili nisam li. Savršeno ja postaje skroz negativno ja. Istina je uvijek negdje u sredini. Sretna sam jer mislim da sam našla tu sredinu. Postala sam svjesna svojih dobrih i loših strana. Prihvatila sam sebe kao takvu i kad iz mene izleti ono loše, trudim se prepoznati i ispraviti. Nekad uspijem, nekad ne. Nekad ni ne želim. Rijetko namjerno nekog povrijedim ili uvrijedim, ali i to se zna dogoditi. Sve u svemu kad pogledam unutar sebe, više se ne optužujem, ali ni ne tražim savršenstvo. Puno toga još moram doraditi. Znam da ću i dalje sebe, a i druge iznenaditi, ali mogu to podnijeti.
Jednom, kad narastem, bit ću…. Ma bit ću netko nekome važna, nekome nevažna, nekome mrska. Zaključak: bit ću ljud ;-)))))))

OVO SI JAKO LIJEPO I ISKRENO REKLA. ČESTITAM, POGOTOVO NA ZAKLJUČAK. CILI ŽIVOT GLEDAM U SEBE I NIKAD NISAM SKROZ ZADOVOLJAN. MORAO BI RADITI UPRAVO ONO ŠTO TI OPISUJEŠ, A NIKAKO. ZAPRAVO NE USPIJEVAM UPRAVLJATI ŽIVOTOM KAKO BI ŽELIO, ETO!

Zaključak: bit ću ljud ;-)))))))...hvale vrijedan cilj:-))a ja odbijam narasti..bas je lipo biti dite:-))

tako je...ljudovi nisu savršeni..i ja sam ljud :-))

tako je zubi, samo smo ljudi...