Graškograd u velegradu

 
Prošla je pogledom preko tankih obrisa svojeg čudaštva, ne bi li se možda, kakvom čudesnom varkom, njezina uzdrhtala energija, prisutnost i ovješene grančice s motivima proljeća rastvorile na meke bijele žalove što poput fine četke nježno oblikuju misli.
Njeno blijedo lice otkrivalo je sve...čežnju...gustu i meku, optimistično komešanje pojedinosti što rastu unutar staklenika u zjenicama, neodređenu trijeznost duboku ganutu predvorjima srdaca što gledaju na jutro...
U tu dugu zimsku večer, ležeći na kauču, dok se u pozadini meškoljila aroma stvarnoga svijeta, pomislila je, da bi njezina duša mogla ispustiti tako sjajne i otvorene horizonte, lake, prozirno plave boje...da bi njeno lice moglo prikazivati u tom trenu i samog boga...da bi njeno srce mogao lako naduti i najslabiji povjetarac... Bila je preko granice svoje nježnosti, te duge večeri...
U tu dugu zimsku večer...i vukovi i umjetnici iscjelili su svoje fantazije...