kaj god vam padne na pamet

...kada odlazimo, kada joj se vraćamo s najrazličitijim očekivanjima ili angažmanima, kad nam je već dosta njene nepredvidivosti i neukrotivosti, pa i onda kad se krajnje umorimo njenim banalnostima ili kad izgradimo pomalo eskapističku riznicu vlastitih sjećanja na blogove koji su nas odredile kao ljubitelje iskričinih ludosti, svi nas ti slučajevi ipak nikada ne uspijevaju »pripremiti« za predstavu koja uistinu pomiče parametre naše emocionalne i intelektualne stvarnosti.
Blogovi postaju šok emocionalnosti u kontekstu u kojemu je apatija postala toliko svakodnevna (  kult   »mojih pjesama, mojih snova« kao osobitog dnevnika životnih kriza  ) da je više i ne primjećujemo u želji da propadnemo kroz Alicino čarobno zrcalo; na zajedničkom putu kroz najosobnije odraze....

točno, nismo ni svjesni koliko se "skidamo" pred očima javnosti. Pitam se: "u ime čega" ?

SOS...iskonska želja da budemo... nagi... ne goli... nagi...:-))

naravno - bez "tereta" :) slobodni :)

no na to bumo pričekali vezano za odluke na tvom marsovskom blogu...:-)))

moj marsovski blog je konačno postao pravi odraz mog današnjeg raspoloženja :)

ma znaš kaj... niš nije postalo sam tak svakodnevno, ap ani apatija... sve je to oduvijek, samo kaj nitko od nas nije u prilici u RL svakodnevno slušati kak 100tinjak ljudi priča kak se osjećaju...

ja sam mislil kako ljude pjevaju ...zakej ja ne volim ponedelek...a ti si na vi s nedjeljom....pa kak to ...viš kak cerkva veli kak bi to trebal biti dan odmora.... sikičkog...:-)))

T.ma štos je u tome kaj to prolazi nas i me ne osjećamo... suosjećamo..postali smo prokleto neosjetljivi...:-)))

ja to nisam postala, ja sam to oduvijek bila :)))

neosjetljivost dolazi iz nezainteresiranosti, ali ja još uvijek kažem: ljudi nisu onakvi kakvima se prikazuju :) nedjelju mrzim :) u ponedjeljak umirem, utorak je moj dan i grizem, a srijeda je daleka kao svemir :)

shadow, baš tak... nezainteresiranost je prava riječ. jer, zakaj bi svi trebali biti zainteresirani za ono kaj se drugima događa. samo u promilima slučajeva možemo nekome pomoći. u riječi utjehe ne vjerujem, jer to samo još više hiti u depresiju...

točno T., najviše sam bila u depri kad mi je umrla mama i sad mi svi dolaze suznih očiju, a ja bih najradije vrištala i viknula "pustite me svi na miru" :) no kaj ćeš, takav je život, moraš nešto i pretrpjeti :)

ma nismo svi isti....neki ljudi očekuju riječi utjehe isto kao i pohvale...pomoći kome možemo....onom tko traži...naravno nismo crveni križ...:-)))

lijepa riječ i željezna vrata otvara, samo je stvar u dobro pogođenom "tajmingu"

problem je u tome da se ljudi ponašaju po određenoj špranci koju je netko (tkozankoikad) odredio i špranca je da u određenim situacijama se ljude ide tješiti, a da se pri tome ne misli da li oni to zaista i žele. užasna su ta generaliziranja... ima nas koji svoje emocije duboko u sebi proživljavamo i ne treba nam nitko dok sami sa sobom ne odtugujemo...

točno T., :) vrijeme odtugovanja nekad zna biti jako duugooo, ali ponekad i kratko :) sve ovisi koliko nas je dirnuo gubitak onog ili nečeg za čim ili za kim tugujemo :)