DayWalker

Siječanjsko jutro je bilo tmurno, oblačno i neuobičajeno toplo. Globalno zatopljenje ili samo anomalija, nije zapravo bilo bitno. Dan je počeo bezveze, lošim brijanjem i lošom kavom i ja nisam vidio razlog da ne bude takav do kraja. Na stanici na Remizi nije bilo gužve i bio sam sasvim zadovoljan sa tom činjenicom. Uz zvuke akustične gitare koji su dopirali iz slušalica na mojim ušima, to je bila jedina dobra stvar za sada. Tramvaj se dokotrljao, onaj novi, niskopodni. Uspio sam uhvatiti sjedalo i odlučio sam danas ignorirati starije sugrađane, trudnice, majke i očeve sa malom djecom. Danas nije bio dan za to. Današnji dan sam odlučio posvetiti sebi, biti sebičan koliko mogu biti. Zato sam pojačao glazbu do maksimuma, udobno se zavalio u sjedalo i otvorio knjigu. Haruki Murakami – Norveška šuma. Tramvaj je krenuo poluprazan, a Vatanabe je upravo stigao pred Knjižaru Kobayashi, na ručak na koji ga je pozvala Midori.

Tramvaje sam volio samo onda kada bi bili poluprazni, kada bih uspio sjesti i u miru gledati kako prolazi grad pored mene ili čitati dobru knjigu. Iz nekog razloga danas je bio mir, mjesta dovoljno, u gradu nije bilo gužve i moja stanica se približavala. Prebrzo za moj ukus. Barem je danas osjećaj bio takav. Kod HNK, gdje obično silazim, nisam imao volje izaći. Otići ću do Trga – pomislih- pa ću tamo dolje i lagano do posla. Dvije stanice su prošle prebrzo. Danas je sve prebrzo. Jelačićev trg se ukazao predamnom, a ja nisam ustajao. Jednostavno sam ostao sjediti. Namjestio sam se udobnije, uzeo mobitel u ruku i javio na posao da danas neću doći. Mogao sam izmišljati raznorazne izgovore, no niti jedan nije držao vodu kad sam malo razmislio o njma. Pa sam rekao da ne mogu doći na posao jer mi se danas ne da raditi. Bilo je to iskreno, glas mi je zvučao samouvjereno i sa druge strane se čulo samo - Nema problema, vidimo se sutra. Imao sam cijeli dan pred sobom, ovakav tmuran kakav već jest, pa sam odlučio ostati u tramvaju. Bez nekog posebnog razloga. Voziti se do Dubrave, pa onda vidjeti što dalje. Uostalom, ne znati kamo ideš je najbolji način za doći negdje gdje nikada nisi bio. Zadubio sam se u knjigu. Krajičkom oka sam primjećivao kako zgrade prolaze pored mene, brzo, neuhvatljivo. Grad je bio oko mene, ljudi su hodali po cesti, a ja sam bio izvan svega toga. Čitao svoju knjigu, slušao svoju glazbu i potpuno ignorirao svijet.

Tramvaj je napravio krug na okretištu u Dubravi, a ja sam i dalje sjedio. Zatvorio sam knjigu i odlučio promatrati grad. Sada, kada više nemam cilja i mogu raditi što me volja, sada ću gledati oko sebe. Bez nekog posebnog razloga, kao i već toliko puta danas. Danas nisam imao razlog za bilo što. Radio sam onako kako sam taj tren želio. Bilo je to oslobađajuće, pa makar se radilo o tako nevažnom izboru. Čitati knjigu ili gledati kroz prozor. Ljudi su nekamo išli, hodali, vozili se tramvajima, automobilima. Promatrao sam ih i dodjeljivao im nasumično zadatke koje su, po nekoj mojoj uobrazilji, krenuli ispuniti. Zamišljao sam njihove živote. Gospođa u crnini, koja je lagano šepala dok je prelazila cestu na pješačkom prijelazu, ide kod liječnika. Na snimanje kuka. Vidjelo joj se u očima da joj nešto nedostaje. Možda je nedavno izgubila muža. Zato je u crnini. Tužna je što zbog kuka ne može često na grob. Brzo se umara. Dvoje mladih je pretrčalo cestu držeći se za ruke. Žure na fakultet, ali sam nekako imao osjećaj da će otići radije na gornji grad, sjesti u Tolkien's i dugo ispijati kavu, ljubiti se i smijati, pričati o knjigama i filmovima koje moraju vidjeti. Kavu će platiti kovanicama ušteđenim upravo za ove dvije kave s hladnim mlijekom. I dvije čaše vode. Gospodin, star oko sedamdeset godina je ušao u tramvaj, kroz vrata blizu mog sjedala. Pomno obučen i obrijan, u odijelu i sa šeširom na glavi, krenuo je na podnevno druženje na Jelačić plac. Tamo će se naći svoja dva prijatelja, pa će njih trojica, zadnji iz svoje klase u gimnaziji, prošetati polako trgom, komentirati unutarnju i vanjskopolitičku situaciju, sjesti na kavu u Gradsku kavanu, pa otići kući, na ručak i popodnevni odmor.
Bilo je zabavno igrati se njihovim životima. I uopće nije bilo bitno da li sam išta pogodio. Oni su u mojim očima bili sasvim obični ljudi, dobri upravo onoliko koliko je meni trebalo da ova igra ima pozitivan predznak. Radnici, umirovljenici, liječnici, učenici, studenti. Svi su u mojim očima živjeli dobrim životom, neki težim, neki lakšim, neki sretnijim, neki tužnijim, ali svi su zivjeli svoj život dobro i pošteno.
Tramvaj je skrenuo iz Savske kod Cibone i ja sam izašao van. Nije mi se još išlo kući. Nisam znao što ću dalje. Samo sam izašao i duboko udahnuo. Prešao sam cestu, na sredini, ignorirajući prometna pravila. Pješački prijelaz je bio dvadesetak metara dalje, ali sam izabrao kraći put. Da je bio neki policajac u blizini imao bi puno pravo naplatiti mi kaznu.

Na klupici kod tramvajske stanice sjedio je starac. Jedan od zagrebačkih beskućnika. Vidjelo se to po nekoliko slojeva odjeće, jedan sloj prljaviji od drugog, po dugoj, zapetljanoj bradi i nekoliko masnica i porezotina na licu. Pored njega dvije velike vrećice iz kojih je virila stara odjeća i prazne plastične boce. Starac je sjedio, široko se osmjehivao i hranio golubove kruhom, povremeno ubacujući pokoji komadić u vlastita usta. Izgledao je sretno. Bilo mi je to potpuno čudno i bio sam uvjeren da je starac već odavno izgubio doticaj sa stvarnošću. Koji razlog on ima da bude sretan? Stao sam pored starca, na udeljenosti od metar – dva i zapalio cigaretu. Nešto me opčinilo u tom prizoru starog odrpanca koji hrani golubove. On se i dalje smiješio, na trenutke je izgledalo kao da zove baš određenog goluba da dođe po svoju mrvu kruha. I oni su dolazili. Promatrao sam tako par minuta. Pokušavao sam shvatiti kojeg goluba zove i onda vidjeti da li dolaze. I svaki je došao. Svaki golub za kojeg sam mislio da je pozvan, došao je bliže starcu i dobio svoju hranu. Starac je dobro poznavao svoje golubove, a i oni njega.
Progovorio je ne dižući glavu.
- Slobodno pitaj.
- Što da pitam? – odgovorio sam, iako sam znao na što je mislio.
- No, no. Dan je previše lijep da bismo gubili vrijeme na gluposti.
Dan je zapravo bio odvratan. Meni se slučajno popravio onog trena kada sam odlučio ne otići na posao. Nisam, uz sav trud, uspio vidjeti što je tako prekrasno, generalno gledajući. Vrijeme je bilo ružno, južina, puhao je vjetar i bilo je oblačno.
- Želiš znati kako golubovi dolaze do mene upravo onim redom kojim ih zovem. Zar ne?
- Pa, zapravo... – zastao sam na tren ne znajući kako je to zamijetio. Nije me ni jednom pogledao – Pa zapravo da. Izgleda kao da ih prepoznajete, a oni znaju točno kojeg zovete.
- Naravno da znaju. Dugo se mi družimo. Godinama. Stoljećima, zapravo.
- Stoljećima? – upitao sam sada već potpuno uvjeren u starčevu demenciju.
- A zašto ne stoljećima? Ili tisućljećima?
- Zato što je to nemoguće. – Već sam pomalo žalio što sam se upleo u ovaj razgovor. Starac je radio od mene budalu, a ja sam mu to dopustio.
- Ništa nije nemoguće mladiću. Ništa. Samo ograničenja tvog vlastitog uma ne dozvoljavaju da prihvatiš ovo što ti sad govorim. Kada otvoriš um, čudesne stvari su moguće. Čudesne stvari se dešavaju.
- Ne razumijem.
- Sjedni. Ispričaj mi što si radio danas.
Ne znam zašto sam sjeo. Nije bilo nekog posebnog razloga. Možda me neka čudna radoznalost vukla da vidim što će mi reći. Više nisam primjećivao ništa oko sebe, osim starca i golubova. Poceo sam mu opisivati svoj dan, govorio sam dugo i u detalje, nisam razmišljao o ničemu, samo sam pričao. Kad sam završio, starac se ponovo osmjehnuo i pozvao slijedećeg goluba.
- A što bi mislio kada bih ti rekao da si danas, dok si igrao svoju igru sa ljudima oko sebe, pogodio baš svaku osobu.? Da si točno opisao tko su, što rade, kamo idu?
- Rekao bih da je to nemoguće. Uostalom, trebao bih zaustaviti svakoga od njih i pitati ih mnoštvo pitanja i tek onda vidjeti da li sam što pogodio.
- Istina. To bi trebalo učiniti ako zaista želiš znati. Biti potpuno siguran. No to je potpuno nepotrebno. Oni su zaista učinili sve ono što si ti zamislio.
- A kako to znate?
- A kako ti znaš da nisu?
- Pa, zapravo ne znam. Ali vjerojatnost govori da je nemoguće da sam sve pogodio.
- Vjerojatnost nije ništa drugo do gomile brojaka koje su u nekim međusobnim odnosima. Vjeruješ li u Boga?
- Vjerujem u nešto. Ne znam da li vjerujem u Boga onako kako ga prikazuju.Vjerujem da ovaj život nije jedino što me čeka.
- Eto vidiš. Već je i to dovoljno. Treba vjerovati. Makar u nešto. Ne mora uvijek sve biti vrlo jasno objašnjeno. – dodao mi je komadić kruha. – Izaberi jednog goluba. Ne moraš ništa reći, samo ga izaberi i pruži ruku prema jatu.
Uzeo sam kruh i odabrao goluba. Njih dvadesetak je stajalo ispo mojih nogu. A onda je onaj kojeg sam izabrao vrlo mirno prošao kroz gužvu i stao tik do mojih stopala. Spustio sam komadić kruha pred njega ne vjerujući da je to moguće. Starac mi je dodao još jedan komadić.
- Pokušaj još jednom. Ili dvaput. Slobodno.
Ponovio sam isto još tri puta, svaki put pažljivo odabirući. Zadnja dva puta sam izabrao istog goluba. I uvijek je došao onaj odabran. Pogledao sam u starca.
- Kako je to moguće?
- Tko zna. Nije ni bitno. Ali uvjerio si se sam. Vjeruješ li sad da je moguće da si pogodio sve o onim ljudima?
Iz nekog razloga, sve je imalo smisla. Nisam razmišljao o razlogu. Samo sam se nasmiješio.
- Vjerujem.
- Odlično. I nemoj puno misliti o tome. Neće ti se život promijeniti nakon ovog iskustva. Nisi doživio ništa nadnaravno. Samo sam ti pokazao da je sve moguće. Ako vjeruješ da je sve moguće. – Pružio mi je ruku. Prihvatio sam je. – Ja sada moram dalje. Drago mi je da smo se upoznali.
- I meni. – rekao sam.
Shvatio sam da ga nisam pitao za ime. I uopće nisam imao potrebu postaviti to pitanje. On je ustao, uzeo svoje vrećice i krenuo prema Savskoj. Na tren mi se učinilo da je podigao ruku prema nebu i mahnuo, a oblaci se malo razmaknuli i propustili nekoliko zraka sunca baš nekako do klupice na kojoj sam sjedio. Do prije pola sata bio bih uvjeren da je tako nešto nemoguće. A sada sam bio potpuno uvjeren da je prljavi starac razmaknuo oblake i donio malo sunca u ovaj tmuran dan. Na stanicu je došla trojka i ja sam ušao unutra, stavio slušalice na uši i krenuo prema Žitnjaku. Nisam godinama bio tamo.

lijep dan u zagrebu!

Predivan blog, makar izmisljen. Da je bar vise ovakvih...

Očito si se harukirao. :)

Lijepa priča.

odlična je priča :)

5+

Konačno nekaj malo dulje od tebe :-)). Može li češće :-)).

fenomenalna prica pa ju psujem jer pokrenula me da krenem s citanjem i drugih..a zakaj ti ne radi blog.hr?