intimno

Na pragu zrelog doba, a ipak prije isteka ženskog vijeka, našla sam se tu, u međuprostoru. Zapletena u naručje i srce muškarca koji mi je u stanju razburkati krv, samo da ga sa strane  oplazim  pogledom. Još više, postao je moje nebo i sunce, pjesma i svijet. Cijeli svijet. Od lanjskog proljeća mislim samo na njega. Ništa drugo ne radim. Ne pišem, ne čitam, ne jedem. Sanjarim, jedino sanjarim o njemu. Kad se ujutro probudim, mislim na njega, kad navečer pokušavam zaspati, mislim na njega. I cijelo vrijeme se trudim prusmjeriti misli, a bez njih je sve bez veze. Poseban čovjek, obdaren s nečim zaista velikim u sebi, a zaigran poput djeteta. Nisam njegovog kova, niti iz njegovog svijeta, a ipak, znam da je s njim jednako. Da sam mu prva jutarnja misao.
Dok zadnji put provjeravam svoje misli između puste , hladne stvarnosti i dubokog svijetlog sna, pitam se jesam li to još uvijek ja. Očito jesam i to ona najdublja ja. Jer nikada prije nisam bila tako sretna.

draga...mi smo izvrstan par ;)

baš lijepo pišeš