izlijev

To je nešto što se treba stalno činiti. Improvizirati. U kuhinji, kod nejasnih namjera, na ulici, na razgovoru za posao, u pisanju, ne samo kod ekspresivnih momenata, nego i onih suho pragmtičnima. Sunčani dani su za to tako pogodni. Punoća boja i kristalno iscrtane forme. Sivilo nasuprot tome podupire inerciju. U vlažnoj bezličnosti zabundan listati knjige i prebirati po glazbi. A između tu i tamo proviriti glavu da se nešto ugrabi. Bez stimulativnih paketa hrane stvari dobivaju drugu vrstu težine. Ali sve to može biti ustvari idilično. Dobro, idilično nema isto značenje jednom trubaču free form jazza i vojniku kojem su UN i Playboy vrhunac povijesti. Ali uvijek ima umora. Onih rupa u serijama kroz koje teatralno skakučemo. I to može biti opravdano kad se prenajedeš, ali ako je tu npr. jedna gusto skuhana nesanica čija periodična prisutnost zamuti cijele pejzaže, e pa to je onda već bezobrazna šala prirode, i to je sasvim u skladu s tim dimom i vonjem koji se svugdje pojavljuju. Onda opet brzina nasuprot sporosti. To je stvarno neumorna trka, maraton povijesti. Tu se toliko supstanci podigne da su svi idealizmi opravdani. Ustvari, još su i poželjni. Ali bez obzira na sve to, pauze su koliko potrebne toliko i odlične. One su male oaze u velikoj struji mutne od razbacanih stvari - igračka u ovoj tvornici snova...

napravi po jednu pauzu u minuti.

Oh, yeah. (samo konstatacija)

nisam ni misla da je adekvatno emotivno popračeno.

emocije kakve ova improvizacija izaziva i nije baš lako za uobličiti. barem meni...