Am I a hazard to myself? :)

How Could You?
When I was a puppy I entertained you with my antics and made you laugh. You called me your child and despite a number of chewed shoes and a couple of murdered throw pillows, I became your best friend. Whenever I was "bad," you'd shake your finger at me and ask "How could you?" - but then you'd relent and roll me over for a bellyrub.
 My housetraining took a little longer than expected, because you were terribly busy, but we worked on that together. I remember those nights of nuzzling you in bed, listening to your confidences and secret dreams, and I believed that life could not be any more perfect. We went for long walks and runs in the park, car rides, stops for ice cream (I only got the cone because "ice cream is bad for dogs," you said), and I took long naps in the sun waiting for you to come home at the end of the day.
Gradually, you began spending more time at work and on your career, and more time searching for a human mate. I waited for you patiently, comforted you through heartbreaks and disappointments, never chided you about bad decisions, and romped with glee at your homecomings, and when you fell in love.
She, now your wife, is not a "dog person" - still I welcomed her into our home, tried to show her affection, and obeyed her. I was happy because you were happy. Then the human babies came along and I shared your excitement. I was fascinated by their pinkness, how they smelled, and I wanted to mother them, too. Only she and you worried that I might hurt them, and I spent most of my time banished to another room, or to a dog crate. Oh, how I wanted to love them, but I became a "prisoner of love."
 As they began to grow, I became their friend. They clung to my fur and pulled themselves up on wobbly legs, poked fingers in my eyes, investigated my ears and gave me kisses on my nose. I loved everything about them, especially their touch - because your touch was now so infrequent - and I would have defended them with my life if need be.
I would sneak into their beds and listen to their worries and secret dreams. Together we waited for the sound of your car in the driveway. There had been a time, when others asked you if you had a dog, that you produced a photo of me from your wallet and told them stories about me. These past few years, you just answered "yes" and changed the subject. I had gone from being your dog to "just a dog," and you resented every expenditure on my behalf.
Now you have a new career opportunity in another city and you and they will be moving to an apartment that does not allow pets. You've made the right decision for your "family," but there was a time when I was your only family.
 I was excited about the car ride until we arrived at the animal shelter. It smelled of dogs and cats, of fear, of hopelessness. You filled out the paperwork and said "I know you will find a good home for her." They shrugged and gave you a pained look. They understand the realities facing a middle-aged dog or cat, even one with "papers."
You had to pry your son's fingers loose from my collar as he screamed "No, Daddy! Please don't let them take my dog!" And I worried for him and what lessons you had just taught him about friendship and loyalty, about love and responsibility, and about respect for all life. You gave me a goodbye pat on the head, avoided my eyes, and politely refused to take my collar and leash with you. You had a deadline to meet and now I have one, too.
 After you left, the two nice ladies said you probably knew about your upcoming move months ago and made no attempt to find me another good home. They shook their heads and asked "How could you?"
They are as attentive to us here in the shelter as their busy schedules allow. They feed us, of course, but I lost my appetite days ago. At first, whenever anyone passed my pen, I rushed to the front, hoping it was you - that you had changed your mind - that this was all a bad dream...or I hoped it would at least be someone who cared, anyone who might save me. When I realized I could not compete with the frolicking for attention of happy puppies, oblivious to their own fate, I retreated to a far corner and waited.
I heard her footsteps as she came for me at the end of the day and I padded along the aisle after her to a separate room. A blissfully quiet room. She placed me on the table, rubbed my ears and told me not to worry. My heart pounded in anticipation of what was to come, but there was also a sense of relief. The prisoner of love had run out of days. As is my nature, I was more concerned about her. The burden which she bears weighs heavily on her and I know that, the same way I knew your every mood.
She gently placed a tourniquet around my foreleg as a tear ran down her cheek. I licked her hand in the same way I used to comfort you so many years ago. She expertly slid the hypodermic needle into my vein. As I felt the sting and the cool liquid coursing through my body, I lay down sleepily, looked into her kind eyes and murmured "How could you?"
Perhaps because she understood my dogspeak, she said "I'm so sorry." She hugged me and hurriedly explained it was her job to make sure I went to a better place, where I wouldn't be ignored or abused or abandoned, or have to fend for myself - a place of love and light so very different from this earthly place. With my last bit of energy, I tried to convey to her with a thump of my tail that my "How could you?" was not meant for her. It was you, My Beloved Master, I was thinking of. I will think of you and wait for you forever.
 May everyone in your life continue to show you so much loyalty.

baš si uporna pokvarit mi veče?

Gle scare, kao prvo ovo bude pričitao samo mali broj ljudi, što zbog duljine, a i zbog jezika... a kaj se tiče teme, ako ljudi mogu svoje potomke bacati u smeće, daviti, napastovati, od kuda očekivanja da će sa životinjama biti bolji.

Tanja, ja znam da će to pročitati malo ljudi, ali neak to ipak bude ovdje...možda neko promijeni svoju odluku nakon što pročita...ako nešto mrzim, to je okrutnost prema psima...

Predugo.. i pogotovo za tako kasno čitanje.. ;)

gledaj to ovako scare, sve ovo što si napisala je realnost koju ni ti ni ja ne možemo promijeniti. jedini efekat koji si polučila jest da si mi pokvarila večer, što ću ti jednom prilikom i vratiti...

scare raše ti meni daj UIN da ti posljem nekej ljepoga...or mejl na pvvt

Sorry, al nemrem se tak ograničiti na pse. Okrutnost prema bilo kome je grozna, a oni koje to ne smeta su sjebani tolko da teško da bi im profesionalna pomoć promijenila sklop u glavi. Znam da te takve slike uzrujavaju, ali sve dok ljudi gledaju na životinje kao žive igračke koje odbace kad im se više ne da s njima igrati, to će biti tako...

sve je to zato jer nemam jurisdikciju nad svima...inače bih ja to lako, brzo i nadasve efikasno riješio...

lijep, djeci vrlo poucan tekst.. ali za nehumana biča totalno nevazan . naj se opterecivat time, ti znas da ti svog pesa volis i da mu se takvo sto niakda ne mre dogoditi i to je jedino bitno i amen. :-))

sorry ... bića :-)))

pa normalno da se ne tolerira okrutnost prema nijednoj životinji...ali prema psima me najviše užasava...

na iskrici je do sada objavljeno toliko smeća i predugačkih, bespotrebnih prepucavanja na temu: koji ili koja "ima većega", a koja su ponekad trajala satima, a bome provlačila se i danima nakon, toliko idealized self image poistovjećivanja sa copy/paste pjesmama i djelima/nedjelima svih mogućih autora, da je ovo melem....i kao dio realnosti, nije nit' predugo nit' prekratko.... znajući kako se ponaša većina ljudi žalosno je. i bilo bi dobro kada bi se barem dio sve ove silne energije pretočene u lupanje po tipkovnicama, to hranjenje telekomunikacijskih mogula, malo uzemljilo i pretočilo u opipljivu i stvarnu akciju da se nešto učini.... za početak na mobiliziranju javnosti, da javnost prestane okretati glavu! nit' nasilje u obitelji, ali ni nasilje nad životinjama!

samo je još politićar falio na ovom logu...

ne vjerujem u mobiliziranje javnosti... sve je to stvar odgoja, kaj dijete dobije u djetinjstvu, takav će bit kad odraste. nit su svi roditelji kak treba, a još manjkavija je edukacija u školi.

vragec, nije stvar u mom psu...ja si nemrem ni zamisliti da mu se tak nekaj dogodi...

guzda, i moj ti je tekst bio predugačak?

glej scare znas da te imam rada ali...sutim i gledam i sutim i gledam...JA TO NIST NE RAZMEM...ak ti je to toliko vazno daj prevedi, jer bu stvarno vise ljudi procitalo a i korist bu veca:)

hm...tanja, edukacija u školi...je dobra...barem kod mene...i educirani su o tome...ali, ako potječu iz obitelji u kojima ih nisu odgojili u školi im se ne može puno više odgoja usaditi...većina odgojnih stvari se napravi dok je dijete kod kuće sa roditeljima, u prvih 5-7 godina života...u školi se djeca obrazuju prvenstveno

naravno bundy, napisao si 15 redova da bi rekao ono što stane u jednu smislenu rečenicu...ni račan ti nije ravan.

rasplakala sam se skoro. pa sam onda otišla i rolled over svog cucka za jedan bellyrub. koji me onda nije nimalo lijepo pogledao s obzirom na to da je spavao. :o)))))))))))) čudovište moje malo.

ma u tvojoj blizini su oni veliki... ne možeš zanemariti prva 4 razreda osnovne... a sve je u pristupu. danas moj sin nije napisao u boravku zadaću iz engleskog, jer je učiteljica rekla "da se engleski nje ne tiče"... s takvim pristupom će ta ista gledati kak klinci natežu mačku za rep i pesa gađaju kamenjem, jer se to nje ne tiče... a roditelji nemaju pojma što se dešava, jer učiteljica koju se to ne tiče neće ništa reći...

mija-prevod samo za tebe...priču priča pas kojeg njegov voljeni gazda gazda da u prihvatilište za životinje nakon mnogih godina provedenih zajedno..pas opisuje kako im je nekad bilo lijepo zajedno, kako je ponekad znao napraviti nešto što ne smije pa ga je gazda izgrdio riječima "Kako si mogao?", te kako se nihovo zajedničko druženje i odnos postepeno mijenjao kad je gazda našao partnericu i zasnovao obitelj...i pas je počeo smetati...pa su ga dali u prihvatilište...ali tamo ga niko nije htio jer je star i nema papire...veselio se ljudima koji su dolazili, ali ništa...nitko ga više nije htio.Najbolje godine je dao svome voljenom gazdi...i na kraju opisuje kako ga je veterinarka uspavala i zaplakala pritom....i kaže..."Kako si mogao?" I želi svom gazdi da mu i dalje neko bude tako vjeran kao što mu je bio on.....

napiši još jednom riječ gazda u tom kontekstu i grdno ću ti zamjeriti...

vlasnik?

ponekad mi se čini da ljudi koji mogu biti okrutni prema životinjama, mogu vrlo lako biti i okrutni prema ljudima. ili se varam?

hey guzda, a da si nađeš (kad nisi sposoban pokrenut svoj... :-((( neki blog o opsjednutosti političarima. i možda nakon par godina potražiš stručnu pomoć? sorry, promašio si temu, tebe očito pali samo podjebavanje...

može.

tinuviel...pa ko ne voli životinje ne voli ni ljude...to je davno rekao netko pametan.....

o sposobnostima mogu raspravljati samo s sebi ravnima...a tebe ni u kom slučaju ne ubrajam u takve all...

scare fala:)...gadno i tuzno:(((...ali kaj da ti velim, to se ne dela samo psima!?i ne samo zivotinjama...ne znam dal je usporedba pametna ali mene je to zmislilo na nebrigu o starim ljudima:((((...

ipak je češća agresivnost prema životinjama, jer je jednostavnije, lakše iskaliti sav svoj bijes i frustracije na nekome bespomoćnome...

mija...ta ti se priča može primjeniti na koga hoćeš...stare i nemoćne ljude, djecu, supružnike.........poanta priče je da jedno biće nesebično voli, dok je drugo okrutno i ne cijeni ništa...

znao sam da će mene i moju nesebičnu ljubav opet spomenut...užas...

istina... ali se pitam što je s onima koji vole životinje, ali se tebi to tako ne čini... primjerice, moj susjed je imao rotweilera kojeg je većinu vremena držao u boksu 2x2 iako je imao ograđeno dvorište iz kojeg pas nije mogao izaći... i kad je pas uginuo od tuge za njegovim starim jer je ovaj otišao u bolnicu na 3 tjedna, taj isti susjed nije mogao o svom psu pričati, a da mu ne krenu suze. što s njim?

treba ga zatvorit u boks.

box...je nešto što ja ne volim...ali je bolji box, i šetnje i ige s psom...nego ostaviti psa na ulici...ili ga tući, mučiti i iživljavati se na njemu

scare znam i razmem...premalo se brigamo o tome kak nase ponasanje utjece na druge i njihove osjecaje...gazda odi ti radije k meni da si skupa spijemo kavu:))

gazda, jadan pas je hramao zbog toga što se non stop penjao na stranice boksa... u kojemu je, između ostaloga, bila i kućica koja je zauzimala pola prostora... uostalom, rotweileri nisu toliko agresivni koliko ljudi misle. feniks je bio užasno umiljat, ali je bio istreniran da čuva. izgledao je zastrašujuće i bio glasan, ali je definitvno jedna od većih maza koje sam vidjela.

a okrutnost prema psima mi je najgora zato što te npr. mačka ne voli tom nesebičnom ljubavlju koju će ti pas pokazati...

sve se to na kraju svede na to da pas odabere svog vlasnika (da ne kažem gazdu) i to je gotova stvar. nisu nepoznati slučajevi kad je pas uginuo od tuge za vlasnikom koji ga je tukao i iživljavao se na njemu. to je jedan od razloga zašto ih toliko volim.

ljudi, laku noć. uživajte. :o)))))))))

eto, ja se idem malo posvetiti svom zlatu prije spavanja...uvjerena sam da ću se bolje osjećati...savjetujem i vama isto...i zbog vas...a i zbog njih koji obožavaju kad ih mazite:)

Laku noć vam svima želim:)

iz ovog se da zaključit da će i za mnom netko od tuge...kad odem...

naručit tamburaše i napravit terevenku...

gazda 777, situacija se moze promijeniti ako je ljudima do toga stalo. koj je kosmar u tvojoj glavi ako velis scare da ti je ona pokvarila vece a ne ekipa kaj to dela sa zivotinjama. ti si valjda od onih kojima je postojanje zivotinje koju se nemre zaklat i pozderat neobjasnjivo.... ne znam zbog cega te dozivljavam ko osobu koja je i sama okrutna prema zivotinjama. tvoj pokusaj pametovanja tako je jadan i besmislen. odavno nisam vidila nesto tako pateticno i besmisleno

u engleskom postoji civilizirani termin za "vlasnika" a to je dog's person.