Am I a hazard to myself? :)

Kako si mogao?
 Dok sam bila štene zabavljala sam te sa svojim glupostima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom, i unatoč povećem broju sažvakanih cipela, i nekoliko «ubijenih» plišanih jastuka postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila «zločesta» mahao si prstom prema meni i govorio mi: «Kako si mogla?»…ali onda si se smekšao i  okrenuo me na leđa da me pomaziš po trbuhu.
 Moje privikavanje na kuću je trajalo malo duže od očekivanog zbog toga što si ti bio jako zaposlen, ali zajedno smo radili na tome. Sjećam se onih noći kad sam te nježno gurkala njuškom u krevetu, slušajući tvoja povjeravanja, i tajne snove…i razmišljala sam onda da život ne može biti savršeniji od toga. Išli smo u dugačke šetnje i na trčanje po parku,  vozili smo se autom, išli smo i na sladoled (iako sam ja dobivala samo kornet jer je «sladoled štetan za pse»-kako si govorio) i ponekad sam dugo drijemala na suncu čekajući te da se vratiš kući na kraju dana.
 Postepeno si počeo provoditi sve više vremena na poslu radeći na svojoj karijeri, a i počeo si sve više tražiti svoju ljudsku partnericu. Čekala sam te strpljivo, tješila sam te kad su ti slomile srce i kad si bio razočaran, nikad te nisam korila zbog loših odluka, i skakala sam od sreće kad si dolazio doma…a i kad si se zaljubio.
 Ona, tvoja sadašnja žena, nije «psetarka», ali sam ju svejedno dočekala s dobrodošlicom, pokušala joj pokazati naklonost, i slušala sam ju. Bila sam sretna, jer si i ti bio sretan. Onda su došla ljudska djeca, i dijelila sam tvoje uzbuđenje. Fascinirala me njihova ružičasta koža, njihov miris, i ja također sam im poželjela biti majkom. Samo što ste ti i ona brinuli da bih ih mogla ozlijediti, pa sam većinu vremena provodila prognana u drugu sobu, ili u kavezu za pse. Ah, kako sam ih željela voljeti, ali postala sam «zarobljenica te ljubavi».
 Kako su oni rasli, postala sam njihov prijatelj, navlačili su me za krzno, i vukli za noge, i gurali mi prste u oči, istraživali moje uši i davali mi poljupce u njušku. Sve sam voljela kod njih, osobito njihov dodir, jer je tvoj dodir postao tako rijedak, i branila bih ih svojim životom da je trebalo.
 Znala sam se ušuljati u njihove krevete i slušati njihove brige i tajne snove. Zajedno smo čekali zvuk tvog auta na dvorištu. Nekad si znao, upitan imaš li psa, vaditi moju sliku iz novčanika i pričati im priče o meni. A zadnjih par godina si samo odgovarao «da», i mijenjao temu. A ja sam od tvog psa, postala «samo pas», i prezirao si svaki trošak učinjen radi mene.
Sad ti se nudi poslovna prilika u drugom gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojem se ne smiju držati psi. Odabrao si pravilnu stvar za svoju «obitelj», ali nekad sam ti i ja bila obitelj.
 Bila sam uzbuđena zbog vožnje u autu, sve dok nismo došli u prihvatilište za životinje. Mirisalo je na pse i mačke, na strah, na beznađe. Ispunio si sve papire i rekao..»Nadam se da ćete naći dobar dom za nju.» Slegnuli su ramenima i s bolom u očima te pogledali. Oni su znali koja je stvarnost koja čeka pse i mačke u srednjim godinama, pa čak i one s papirima.
Morao si skidati ruke svog sina s moje ogrlice dok je vrištao: «Ne, tata! Molim te, ne daj im da odvedu mog psa!» I ja sam se zabrinula za njega zbog lekcije koju si ga upravo naučio o prijateljstvu i odanosti, o ljubavi i odgovornosti, i o poštivanju za cijeli život. Potapšao si me za zbogom po glavi, izbjegavajući moj pogled, i uljudno si odbio uzeti moju ogrlicu i uzicu sa sobom. Imao si dogovoren sastanak, a sada ga imam i ja…
 Nakon što si otišao dvije ljubazne žene su rekle da si vjerojatno već mjesecima prije znao da ćeš se seliti i da nisi prstom maknuo da me probaš udomiti kod nekih dobrih ljudi. Mahale su glavama i govorile:»Kako si mogao?»
 Ovdje u prihvatilištu su toliko pažljivi prema nama koliko im njihovi prenatrpani rasporedi dopuštaju. Naravno da nas hrane, a li ja sam izgubila apetit već danima prije. U prvo vrijeme, kad god je netko prošao pored moje ćelije, skočila sam prema ulazu, nadajući se da si ti-da si se predomislio-da je sve ovo samo ružan san…ili sam se nadala da će to barem biti netko kome je stalo, netko tko bi me mogao spasiti. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa veselim traženjem pažnje sretnih štenaca, nesvjesnih njihove vlastite sudbine, povukla sam se u udaljeni kut i čekala.
 Njene korake sam čula u smiraj dana dok je dolazila po mene i otišla sam nevoljko i tužno s njom u posebnu sobu. Prekrasno tihu sobu. Stavila me na stol, protrljala mi uši i rekla da ne brinem. Srce mi je tuklo u iščekivanju onoga što dolazi, ali mi je na neki način i laknulo. Zarobljenici ljubavi je ponestalo dana. Kao što je u mojoj naravi, više sam se brinula za nju. Taj teret koji ona nosi je strašno težak, znam to, kao što sam uvijek znala i svako tvoje raspoloženje.
 Nježno je stavila stezaljku na moju šapu dok joj je suza klizila niz lice. Liznula sam joj ruku na onaj isti način na koji sam tebe znala tješiti prije mnogo godina. Stručno mi je dala intravenoznu injekciju. Čim sam osjetila ubod i hladnu tekućinu kako mi teče kroz tijelo legla sam pospano, pogledala u njene ljubazne oči i promrmljala:»Kako si mogao?»
 Možda zbog toga što je razumjela moj pseći jezik, rekla je:»Tako mi je strašno žao.» Zagrlila me je i užurbano objasnila da je njen posao da mi osigura odlazak na bolje mjesto, gdje me nitko neće niti ignorirati, ni zlostavljati, ni napustiti, i gdje se neću morati brinuti za sebe-mjesto ljubavi i svjetla, toliko drugačije od ovog zemaljskog svijeta. Sa zadnjim atomom snage, mahnula sam repom pokušavajući ju uvjeriti da to moje...»Kako si mogao?» nije bilo namijenjeno njoj. Bilo je to za tebe, Moj Voljeni Gospodaru, na tebe sam mislila. Mislit ću i čekati te zauvijek.
  
Neka ti svi u životu pokazuju toliko ljubavi i odanosti.

na sreću za mog psa i mene,njegov bivši vlasnik je na vrijeme potražio drugi dom za njega...par mjeseci prije selidbe...nije čekao do zadnjeg trena i rekao da je jedino mjesto prihvatilište...i sretnim spletom okolnosti...Valjušak je kod mene:))))

moja mala Miki je lutala 6 mjeseci po naselju, dok je jednog dana nisam našla ispod auta ispred zgrade i....iako sam već 13 godina imala moju L. - ipak sam je uzela u naručje i odnijela na 1. kat jedne nedjelje u 8 sati ujutro početkom rujna 2002. - sada, 15.2.2004. će imati 2 godine, moja L. je "otišla" u vječna lovišta, ostale smo same - mala Miki i ja - život se nastavlja, igra se nastavlja, krug i dalje vrti svoje spirale, dok jedna od nas ne ode za našom L.