Dnevnik jedne tračerice

Ne znam kako vi doživljavate ljude, ali ja ih uglavnom ocjenjujem po prvom dojmu…. Naravno ipak moram s nekom osobom provesti barem dva sata da bi to bio pravi dojam, ali uglavnom se ne prevarim…. Volim promatrati oči…. Često pokušavam zavarati taj prvi dojam…. Ono, kad se dulje vrijeme družiš s nekim i pokušaš zatomiti onaj alarm u glavi…. Pokušavaš prihvatiti dotičnu osobu, ali ne ide…. Eto našla sam se u novoj radnoj sredini…. Malo sam se plašila raditi u tako velikom kolektivu i to sa samim ženama…. Nekako sam uvijek u životu više vremena provodila u muškom društvu…. U osnovnoj školi su mi išle na živce cure kojima je interesna sfera bila uhvatiti pogled prve ljubavi…. To mi je bilo imbecilno…. Pa ona glupava pisamca, jednostavno nisam mogla skužit kak se neko može zatreskat u nekog balavog prištavca, kojem je glavni sport pljuvanje u dalj, a stavljanje žabe u torbu herojski čin. U srednjoj školi sam imala napad stršanja…. To vam je kad se na sve moguće načine, riječju, djelom i maskom trudite biti drugačiji…. Neki to smatraju željom za uočavanjem, ali ja nisam željela bit uočena kao slika, nego kao osoba…. Zavaravala sam se da će me ljudi prihvatiti kao osobu usprkos izgledu primjerenijem cirkuskoj areni…. No kasnije ću shvatiti da se puno lakše prodaju kuće s lijepom fasadom…. Uz to, na moju veliku žalost, majka me nije rodila da nosim glavu za ukras, pa sam silom prilike morala malko aktivirat šupljinu među ušima…. Škola je bila od onih di nešto žensko teško pronađeš, pa sam se ja savršeno uklopila ;-))))) Nakon mature, prvi put sam nešto odabrala srcem, faks…. To je vjerojatno razlog zašto ga nisam završila, trebala sam i opet slušat mozak…. No i faks je uglavnom sadržavao muški svijet…. Prvi posao, mala firma i opet muški…. Prošla firma, kolegica i ja među mušketirima…. Kad sam ušla u svoju novu kancelariju, kad sam vidla da tamo sjedi 11 žena, prvi put u životu ostala sam bez teksta…. Prvi puta sam imala masku nehajnosti, a gaće pune…. U tom momentu mi je palo na pamet da se okrenem i odem…. Kroz glavu su mi prolazila sva ona podbadanja koja samo žene znaju…. Sitne podlosti koje se šire ko zarazna bolest…. Sjela sam za svoj stol, sa osmijehom kojeg ne podnosim, do nosa…. Ali imala sam i opet sreću, moje cure su vam sve redom puknute i vesele…. 8 sati prođe da se i ne okreneš…. A cijelo vrijeme je atmosfera prepuna smijeha i veselja…. Nema sitnih podbadanja, ali ima puno sitnih kolegijalnih savjeta i baš mi je drago što sam s njima…. No veliki kolektiv nosi i puno ljudi…. A ja usprkos svoje lajavosti, volim promatrati ljude…. I općenito, ljudi ko ljudi…. Ima onih koji ti se svide na prvi pogled, ima onih koji ti ne idu pod kožu, uglavnom šareno…. Ali postoji jedna osoba, koja je u meni izazvala odbojnost kakvu nisam doživjela već dugi niz godina…. Osoba koja zrači negativnom energijom…. Sva sreća ona je na drugom kraju zgrade i putovi nam se sretnu eventualno u prostoriji za pušače…. Ne znam da li je itko od vas to ikad osjetio, ali to je osoba koja na svijet gleda «sitnim» očima…. Imaš osjećaj da cijelo vrijeme smišlja kako nekome «smjestiti»…. Kad uđe u prostoriju, ljudi prestaju pričati, prestaje smijeh i neobavezno ćaskanje uz kavu…. Nastaje ona teška tišina koju možeš uhvatiti…. Najednom se svima žuri natrag na posao…. Pitam se jel ona svjesna dojma koji ostavlja? Da li je takva od rođenja ili ju je život natjerao u takvo stanje? Bez obzira koliko mi je nelagodno u njenoj blizini, neugodno mi je dignuti se i otići…. Pitam se da li joj je ikad itko rekao kakav dojam ostavlja? Pitam se da li ona pati zbog toga? Možda smo svi nepravedni i zapravo ju svojim postupkom tjeramo da bude upravo takva kakvom smo ju okarakterizirali…. Pokušala sam zapodjenuti razgovor s njom, ali dala mi je na znanje da sa mnom nema o čemu raspravljati…. Tema je doduše bila ona najbezbolnija, engleska, vrijeme…. Ne znam možda ću jednom probati, možda i neću…. Biti «sam» izbor je svakog pojedinca i ako ne prihvatiš ruku koja ti se pruža, zato jer ti je neadekvatna, moraš čekati…. Kažu stari ljudi tko čeka dočeka, ali iskustvo pokazuje da se načeka…. Ja sam previše nestrpljivo stvorenje da bih čekala, ali dovoljno odrasla da se okrenem na poziv…. Vrijeme je prolazi, ali je siguran pokazatelj svega….
Eto i opet pokušavam promijeniti prvi dojam, a toliko puta sam se uvjerila da je točan…. Ježi ga, pogled ne ubija, a ružnu riječ znam primiti uz osmijeh…. Uostalom, vidim ju eventualno dva put dnevno po 10 minuta, taman toliko da mi moje cure budu još draže ;-)))))))

Prvi dojam je najjaci i najkarakteristicniji... od njega tesko odstupas kasnije, jer oci su ogledalo duse...

Zubica obećajem ti da ću ovo pročitat sutra jer sad sam samo onak na pol sa samo jednim okom ... sorry :) ... evo copy/paste ... gotovo :) ... pa-pa!

ppznata je stvar , barem psihologija tako kaze, da je prvih 30 sekundi najbitnije...

rijetko kada promjenim prvo mišljenje...stvarno rijetko...