Pismo....
Odlučila sam ti napisati ovo pismo, jer inače sve ovo ne bi imalo potpuni smisao. Pitaš se tko sam. Sjećaš li se one prekrasne plavuše, dugih nogu, koju si osvajao dva mjeseca. E, pa nisam ta ;-))))) Zapravo, krenimo od pješčanika u parku. Sjećaš li se one male s naočalama, koju si vukao za kosu, dizao joj suknjicu i smijao se njenoj nelagodi. Aha, to sam ja. Ja sam ona koja ti je pisala zadaće u osnovnjaku. Ja sam ta od koje si prepisivao testove. Ja sam ona koju si izbjegavao na ulici. Zvao si me kad si trebao pomoć i marionetu za provođenje svojih perverznih ideja koje su te činile facom. Jel bio dobar osjećaj kad si mi podmetnuo nogu, pala sam i lupila glavom o pod, a komad stakla od naočala mi se zabio tik ponad oka? Bilo je to zabavno zar ne? Barem je tvoje lice to pokazivalo. Ali ne osuđujem te, ne. Zavrijedila sam to jer sam te i dalje slijepo obožavala. Zašto? Pojma nemam, možda sam i ja perverzna kao i ti. Možda me impresioniralo što me trebaš. Nalazila sam opravdanje za svaki tvoj postupak. Znala sam da si razmaženo derište, nasljednik prijestolja. Čovjek koji će jednog dana odlučivati o sudbini puno ljudi. Možda sam se nadala da ćeš i tada trebati žrtvu. A ja? Ja sam bila rođena žrtva. Bez prijatelja. Bez izgleda. Bez novaca. Samo mozak koji sam trošila na krivom mjestu. Mogli smo tako mi godinama, do penzije. Bila sam spremna na sve vrste udaraca. Primala sam ih stoički, ali…. Sjećaš li se? Sjećaš li se večeri kad si me nazvao. Bila sam sama, moji su otputovali na more, dok sam ja spremala tvoj diplomski. Danas se pitam, kako to da ti je otac sve uspio kupiti osim toga? Ma nije ni bitno. Da, nazvao si. Iz glasa je izbijao alkohol i tko zna što još. No ipak sam ti dozvolila da dođeš. Doveo si i svoje društvo. Sjećaš li se? Vas petorica. Sjećaš li se kako si rastrgao moju odjeću? Sjećaš li se mog užasa i pokušaja bijega? Šamarom si me srušio na pod. Izmjenjivali ste se na meni. Sjećaš li se mojih bezglasnih suza? Znam da se sjećaš. Nikad više nisi nazvao. Ne, znam da ti nije proradila savjest. Da bi čovjeku proradila savjest, treba ju imati. Usrao si se za svoju guzicu. Plašio si se da to ne dođe do policije, tvog oca ili novinara. Ja se ne sjećam kad ste otišli, ali sjećam se da sam upravo to htjela uraditi. Razglasiti. Ali nisam…. Ne, ovaj put si pretjerao. Zaboravio si da je od ljubavi do mržnje samo korak i ti si ga tada napravio. Ovaj put je žrtva odlučila uzvratiti udarac. Shvatila sam da moja osveta neće biti primjerena, ako to dođe u javnost. Ne, novac tvog oca je preučinkovit. Odlučila sam igrati tvojim oružjem. Trebalo mi je četiri godine, četiri duge godine. Četiri godine je prošlo, a ja sam sjedila u tvojoj kancelariji. Nisi me prepoznao. Naravno da nisi. Pred tobom je sjedila samouvjerena crnka, uređena po najnovijoj modi, svjesna svog izgleda i znanja. Gledala sam te kroz trepavice. Gledala sam sjaj zvijeri koja se tjera, sline u kutovima usana. Znala sam da sam na pravom putu. Naravno da si me zaposlio, posebno kad mi se raspor na suknji «slučajno» rastvorio, a dekolte u jednom trenutku prešao granicu koja skriva. Divno je bilo tvoje skakutanje oko mene. Sjećaš li se našeg prvog «sastanka»? Ja se sjećam ;-)))) Tvojeg šoka i moje «zbunjenosti» kad sam shvatila da sam ugovorila dva sastanka. Bilo je baš zabavno, prijatelj koji mi je pomogao da steknem samopouzdanje, pristao je na tu malu igru. Dugo u noć, smijali smo se tvom izrazu lica. Moram ti priznati da si uporan, ali na to sam i računala. Ne odustaješ nakon prvog poraza. Pristala sam na izlazak nakon tri mjeseca tvog slinjenja. Divno je bilo izazivati te. Cijelo večer te držati na distanci, a paliti vatru «slučajnim» dodirima. Znaš li kako je bilo divno dozvoliti ti da me dopratiš do vrata stana i gledati tvoju požudu, usne koje kreću prema mojima i vrata koja si doslovno poljubio ;-)))))))) Kako si predvidiv. Znala sam da te to neće zaustaviti. Računala sam na tvoj ego i samoljubivost. I bila sam u pravu. Nakon dvadesetak izlazaka, sijaset skupih parfema, bunde i zlatne ogrlice, dozvolila sam da prijeđeš moj prag. Doka sam te ljubila gledala sam kako se u tebi budi ponos, sretan jer si konačno došao do cilja. Pokušao si me skinuti, ali zaustavila sam te, sa riječima da idem do kupaone, urediti se samo za tebe. Skinula sam odjeću…. Ostala sam samo u crnom čipkastom donjem vešu, samostojećim čarapama i cipelama visokih potpetica. Nehajno prebacila crni svileni ogrtač i krenula. Na vratima kupaone, zastala sam taman toliko da promotrim tebe. Svoju žrtvu. Krasan je osjećaj gledati u žrtvu koja ne zna što ju čeka. Prigušio si svjetlo i bio si kao od majke rođen. Da, to sam i očekivala. Prilazila sam ti, ljuljajući bokovima, smiješeći se najzavodljivijim osmijehom kojeg posjedujem. Na pola puta, ogrtač je «slučajno» skliznuo s mojih leđa. Promatrala sam tvoje zamagljene oči, lude od probuđene strasti. Tvoju muškost koja je ukazivala na tvoju želju. Pružio si ruke, taman kad sam ti bila na dohvat ruku…. Svom snagom sam zamahnula nogom i smjestila ju među tvoja jaja ;-))))))))) Znaš li kako je bilo lijepo gledati te kako klečiš preda mnom i cviliš, a u očima ti čitati nerazumijevanje pomiješano sa suzama bola? A znaš li što je najbolje u cijeloj priči? Za sve ovo je kriva moda. Čudiš se. Ne, ne nisam prolupala. Da su u modi one tupaste cipele, a ne ove špicaste, ne bi sad ti ležao u bolnici povijenih jaja ;-)))))))))))
Mislim da je nepotrebno potpisivati ovo pismo, do sad si već shvatio tko je pošiljalac. Za kraj ću ti samo reći najdražu uzrečicu moje majke: «Bog ne plaća svaki dan, ali nikome ne ostaje dužan.».
15.02.2004. u 15:36 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar