Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Seneca "Nakazno tijelo ne unakazuje duh, ali ljepota duše krasi tijelo."
Živjeti se mora, ali umrijeti se ne mora. Besmrtnost dolazi poslije smrti tijela, a tijelo je samo tamnica duši. Jeste li ikada pomislili da na ovome svijetu postoji vaša srodna duša, vaš “soulmate”, netko od Boga poslan ili načinjen tako da ispunjava sve vaše ljubavne, ali još više duhovne potrebe? Romantična maštarija ili stvarnost? Može li se dvoje ljudi sresti samo poradi čuda? Zaljubiti se u dušu onog drugog, shvatiti da su stvoreni jedno za drugo i ostaviti iza sebe svoj svijet, ljude u njemu i sve u čemu su do tada sudjelovali? I ako se to dogodi, koji je izbor onaj pravi? Odbaciti čudo kao kušnju trenutačne strasti ili ga shvatiti kao sudbinu i pokušati pretvoriti u stvarnost?

s tom forom ja barim komade, ali mi nikako ne uspijeva..jesu li komadi glupi..?

Na dan moje smrti, kada budu nosili moje tijelo
Ne misli da ću osjećati bol za ovim Svijetom.
Ne plači i ne govori: "Šteta, šteta."
Kada se mlijeko pokvari veća je šteta.
Kada vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar Sunce i Mjesec nestanu kada zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kada se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?-

Al-Ghazzali

nešto ti onda duh nije u skladu sa tijelom :(

ne meni, «veki...», ne meni :) čitaj malo bolje

na dan moje smrti nadam se da ne bude nikoga, da svi već budu mrtvi.

Ehh...da....shadow..teško je to sebi dopustiti...ne razmišljati o smrti..samo pustiti da dodje...ali to je stanje koje se
iščekuje...pa makar mi nikada na to i ne pomislili......

malo me povuklo ovo tamno vrijeme u tamne misli :)

istina, ali ... svejedno patimo za onima koje izgubimo... svjesni smo da smo okruzeni njihovom energijom, ali... ipak ih nema... nemamo ih... je li to sebicnost ili pak ljubav...?

i jedno i drugo, "drugo srce..", uvijek se to isprepliće

Evo ja sam tatu izgubio prije 5 dana..rane su još svježe i ostat će tako duuugo duugo...jer izgubiti nekog tako dragog ostavlja trag zauvijek u našim srcima i duši......

naravno, roditelji su uvijek osobe koje nam nitko ne može nikada nadoknaditi – ja sam izgubila oca i majku, otišli su jedno za drugim u roku 11 mjeseci i to je bilo tako suđeno...ali njihove duše osjećam oko sebe, kao da su negdje otputovali, a ne ono drugo (ne mogu ni reći)

ja sam izgubila muža, nažalost nije dočekao prvo unuče ( danas imamo ih već troje ) ali ja više puta znam reči....hvala ti što i dalje paziš na sinove i naše unuke.....jednostavno osjećam da je tu oko nas....

svi smo mi nekog izgubili i znamo da nas ta osoba čuva gdje god da je...

Ja još nisam svjestan toga da ga nema....nismo živjeli zajedno..i tek kada opet odem kući i ne zateknem ga za stolom na njegovom starom mjestu...eeeehhh...tek tad ću biti svjestan da je otišao..... ;-((