Beskraj

Kad gledam u prošlost vidim budućnost. To ponavljanje me ubija u intelekt. Nikako da podvučem crtu. Odgovori su znani samo je potrebno zauzeti stranu. Ili, gledajući tuđe živote, navijati.
Svi smo u tome poraženi i naš je klub zadnji, pred ispadanje. Kao da nemamo hrabrosti reći DOSTA. Svi smo išli u školu i znamo šta je dobro, a šta zlo. Samo nam je problem to dokazati. Znamo previše riječi. Nismo vulgarni. Gledamo i drugu stranu.
Dokle.
Mislim na žrtve i vidim nas. Uvijek neki pokret, neka misao pokrene masu i promaši ono bitno, i bit, i bitak. Riječi postaju prazne poput nekakove vešmašine na vječnoj centrifugi i naš se glas gubi u beskraju.
Jer sitnice nisu važne. Detalji su prolazni. I dan nam je nepoznati cilj koji nas vodi u ekološko samouništenje jer treba misliti i na one druge. Pa makar i ratom, industrijom bez realne kontrole, za novcem bez prave valute po cijenu kisika, freona, i drugih "glupih" plinova koje nam ne naplaćuju na pumpama i za koje ne dobijamo račun na kućnu adresu i bez kojih možemo proživjeti naš bijedni život.
Netko će valjda budan doćekati zoru.