Tek toliko...
Zatvorih srce i dušu.Zarobih se u vlastitoj sjeni i sad pokušavam pronači neka nova vrata ne bih li konačno pronašla izlaz al' bezuspješno...
Svjetlost se polagano gasi a opojni miris snova me uvlači u svoj svijet...odupirem se još uvijek,al' me nešto povlači za rukav,skida odječu s mene i razmiče posteljinu ne bih li konačno polegla golo tijelo u zagrljaj bjeline....priznajem,mami me na trenutke,al' još uvijek imam potrebu da mu prkosim,pomalo izazovno a pomalo djetinjasto,veseleči mu se onako pomalo sjetno jer svjesna sam da iza blještavila nastupa praznina....
25.03.2007. u 1:35 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar