Dati dio sebe...

     Bila je to godina u kojoj sam pomrčinu sunca dočekala na sred mora.Kupala sam se, voda je bila neobično topla, crvčci su utihnuli, mali račići pobjegli u svoje dublje.Bilo je to tako neobično, no tog dana i ja sam utihnula u svojim nastojanjima da spasim ono malo što je ostalo od nas.Bio je to presudan trenutak, kao da mi je trebala neka određena prirodna mijena pa da i ja krenem u svoj novi život.
     To veče padale su zvijezde, u stvari bio je vatromet meteora.Pogleda uprtih visoko u zvjezdano nebo, na obali mora, svatko od nas sanjao je svoj san i odašiljao svoj želje visoko u svemir.Ka nepoznatom.
     Tada sam samo stisnila svoje dijete uz sebe i poželjela mir.Tako malo, toliko skromno.Tko zna koja je zvijezda tog trena pala, ali hvala joj što mi je ispunila želju :))

srceko sretno!:))

Nadam se da ti u zvijezdama piše da te čaka mir, harmonija i sreća, ipak to se nalazi u nama samima, samo to moramo ponovo pronaći, sličnosti se privlače...pozdrav

Poznato! Kiša meteora koja se morala ispadati jer toliko ih se godinama skupljalo da bi inače ekspoldirali! Dugo su još poslije padali... sve manje i manje... morali su se ispadati... I? Ispadali su se :) Sada, tu i tamo koji proleti... malo okrzne, malo zaboli,... ma neka... idemo dalje... jer preživjeti onu kišu... to je umijeće.

Prvi korak Si napravila,slijedeći Ti dolazi u susret!Potrudi se da ga prepoznaš,prigrli ga nježno,kao svoje dijete i živi svoju sreću stoljećima!!