BEZIMENA

BEZIMENA
 
Siromašna djevojčica, legenda govori da je izrazito nepravilnog lica, sama i usamljena  živi u maloj trošnoj kolibici na rubu sela i na mjestu koje je smještenu na početku šumice koja okružuje maleno selo. Ostavljena od roditelja čija je sudbina nepoznata i ostavljenja od prijatelja. Posječuje je jedino starija gospođa koja joj dva puta dnevno donosi hranu te Ptica koja joj povremeno pjeva na prozoru. Djevojčica gotovo da i ne izlazi na dnevno svjetlo. Njezina je ljubav gledanje kroz prozor koji joj pruža pogled prema najljepšem dijelu šume, prema Jezeru na kojem se skupljaju Vile.Kada njezina Usamljenost postaje neizdrživa Ptica silazi na njezin prozor i ublažava joj patnju pjevanjem. Pjesma djevojčici postaje Najveća radost što ju je ikada upoznala. Prolaze godine dok njezina usamljenost biva kraćena posjetama starije gospođe koja je ući šivanju haljina za velike mlade dame, koje pred udaju šeču selom, po dvorskim zabavama dvorskim turnirima i krunidbama kraljeva i kraljica..
 
            Kada napuni 17 godina djevojčica ostaje bez Ptice koja joj zauvijek ostade u srcu..U trenutku kada Ptica umire djevojčica preuzima njezin glas. Glas kojeg samo ona čuje u vlastitom srcu. Kruže legende o njezinome neprivlačnom licu i njezinoj nečujnoj pjesmi koja može izlijećiti i najbolnije srce..Djevojka šije i pjeva po cijele dane..Nitko još nikada nije vidio njezino lice koje bijaše zaklonjeno crvenim velom..
Iznenada kada je to najmanje očekivala Bezimenoj sleti ptica na prozor..Ptica je upita: ''Tko si ti ?'' Bezimena joj odgovori. ''Ptica  !''  , ''i ja sam ! '', uzvrati joj ptica.
 
        Provodeći skoro 20 godina u svojoj trošnoj, polutamnoj kolibici, stiglo je vrijeme  kada kiša nije prestajala danima. Govorilo se da je to kiša koja će prestati kada umre..Bijaše to padanje Kiše koja umire….Ostavljena od strane svojeg suputnika Kiša je odlučila umrijeti. Za kime je toliko žalila, tko joj je bio suputnik ? Odgovor na to pitanje nitko nije saznao. Niti je ikada probao odgovoriti.
 
Mladi konjanik premoren iscrpljujućim jahanjem i umirućom kišom, pokuca na vrata kolibe i zamoli Bezimenu da mu pruži utočište..Otvorivši poluzatvorena vrata uspije joj vidjeti samo leđa na koja pada duga crna kosa , izrazito ravna sa tek pokojom nježnom ponosnom kovrčicom..Pristupi joj bliže i ona mu se okrene izuzetno polako. Lice joj bijaše zaklonjeno sa gotovo nepreglednim crvenim velom..Haljinica,  skromna krasila joj sićušno tijelo..Smeđa, neugledna, poluprljava, izmoždena ali nekako uspravna i ponosna..Na nogama blato i pokoji sitni zavežljajčić od najskromnijeg platna..
 
 
Uplaši se mladi konjanik njezine pojave i osvojen ubrzano je upita za njezino ime.  Ona stajaše bez riječi. On se pomalo neodlučeno stade približavati da joj skine veo. U taj čas upadne u taj prizor starija gospođa upozorivši ga da nitko nikada nije vidio lice bezimene djevojke koja stoji preda njime osim Ptice koja joj je godinama pjevala a koje više nema..Upozori ga da je to Djevojka koja nema ime, ne govori, ne poznaje pismo..Djevojka koja ne govori jezikom ostalih ljudi.
 
Konjanik bijaše pozitivno zaprepašten  činjenicom da će vidjeti prvi lice koje za sve predstavlja veliku zagonetku..
 
Odlučno skine veo sa potpuno tihe i uspravne djevojke..U trenutku kada je skinuo veo ona, kao da je bila još mirnija, svečanija.
 
Zabezeknut pojavom koje su posvjedoćile njegove oći ubrzo shvati da je vidio stravićno lice..
 
Bezimena djevojka nije imala lice poput ostalih, poput njega. Imala je svoje vlastito lice.. Usamljenost i vječna bol krasila je njezine obraze koji su živješe u poluraspadnutom stanju očaja. Brada, njezino čelo bile su nestvarno tužne i skromne za prepoznati.. Oči gorješe plamenom najveće tuge. Disala je kroz majušne otvorene kostice koje su odavale mjesto na kojima su neka počivale nosnice.
 
 
Šokiran licem šokira se još snažnije uvidjevši da grudi na djevojci ne postoje, a na mjestu spolovila bijaše ispisana još tužnija priča koju je čuo još kao dječak…Bezimena djevojka bijaše pripadnica naroda žena kojem su muški ratnici izrezali spolovilo i dio njegove unutrašnjosti  da bi tim činom vandalizma spriječili mogučnost razmožavanja neprijateljskog im naroda..To je doživjela još kao dijete. Masakr je bio oštar a trajao je satima.
 
 
Uvidjevši agoniju čina vlastitog naroda padne na koljena zamolivši za milost skamenjeno biće pred sobom..MILOST bijaše ono za što bezimena nije znala da  postoji. Stavi mu ruku na glavu i pomogne da ustane.. Oslobođena odjeće isprati ga do vratiju i pokaže mu rukama prostor svojeg srca..uzme njegovu ruku i zajedno krenu da osluškuju njezino srce..On osjeti uspavanku pred sobom..Još jednom je pogleda u lice i suze koje ispusti bijaše mu najsvetije do sada..One potražiše milost u srcu bezimene djevojke….Skamenjeno stajaše silueta dvoje ljudi koje proganja mogućnost da budu izabrani za milost sreće… zagrli je i uspravi se snagom volje i svojih zamagljenih mišica..Krene prema vratima.. Pogleda njezino tijelo koje kao da bijaše zauvijek osuđeno na krajnju razinu prokletstva tuđih grešaka. Mladić uzjaše konja i ostavi bezimenu da pogledom isprati nepoznatog joj jahaća.
 
 
Ptica kroz prozor zarobljena vlastitim suzama svjedoći ovom prizoru dvoje nesretnika koji nesvjesno zarobljeni opisuju polukružnicu savršeno opisivog prokletstva…
 
Noć koja zagospodari zaselkom krene  precizno ranjavati bezimenu djevojku koja počinje preispitivanje svoje pojave u povećem ogledalu, a koje kao da oduvijek stoji na istome mjestu koje za nju sve do sada bijaše misterij..Zahvaljujući Milosti krajnje zubatog mjeseca počinje tražiti svoje lice u ogledalu..ali nije ga pronašla..Njezino joj vlastito lice  ostane misterija. Kao da ne postoji ali ona ga ipak svjedoči rukama. Prvi je puta dotakla svoje vlastito lice..Žene njezinog naroda nikada same ne dotiću vlastito lice, to je dopušteno samo njihovim izabranicima.…. Ogledalo i dalje nemilosrdno ne popušta odlučno unamjeri da joj ukrade lice
 
Njezina ptica vjerna suputnica kroz korake nestade sa prozora…dok kiša prestade umirati i ostade bez glasa..NIJEMA…
 
Mladić upadne iznenada u kolibu i poljubi bezimenu…Ljubi je čitavim licem koje postaje sve vidljive u mračnom ogledalu ..Jačina njegovog poljupca bijaše mjerom jasnoće njezina nestvarnog lica…Krajnom hrabrošću otvori oči te urlikne posljednom snagom svojih glasnica. Zadrhti kada pred sobom ugleda lice koje mu govori Savršenstvom…
 
Mladi je konjanik odmah zaprosi…Bezimena se uda za konjanika koji joj je otvorio pogled na njezino nestvarno lice koje je postalo legendom i prokletstvom…Bijaše toliko savršeno da su se druge žene ogledale u njemu..Ono je  druga lica činilo sretnijim, vječnim...Ljepšim..Lice joj je korišteno poput ogledala. Htjedoše svi osjetiti u njemu svoju vlastitu vječnost.
 
Koliko je druge činila sretnijim i zahvalnijim, njezinog je supruga činila sve nesretnijim. U njezinom je licu pronašao svoga nasljednika..Svoga sina..Tražio ga je ali on je gospodario jedino u njezinim obrazima, njezinim očima.Na njezinom tijelu..Ni ona ga nije mogla oživjeti iako je to najviše voljela..
Otišla je u trenutku kada je njegovo lice postajalo sve nesretnije a njezino sve vječnije. Nije više mogla podnijeti toliku njegovu usamljenost kraj nje.
 
I vratila se. Tiho - tamo kamo je možda jedino i pripadala u tišinu svoje drvene kolibice, koja joj se učini jedinom pravom kolijevkom za njezinu vječnost. 
 
Mladi je konjanik teško prebolio njezin odlazak i tek je tada shvati što mu je značila njezina blizina.. Jednog neočekivanog dana upadne sa svojim pratiocima u nesavladivu zamku..Tisuće dobro naoružanih konjanika približava se njegovom dvorcu da otmu sve što moguće..On sa tek nekolicinom vjernih pratioca nađe se u bezizlaznoj situaciji..Obruć se počne stezati..
 
Osjetivši neizmjernu težinu u svome srcu Bezimena zamoli vile koje se stadu sakupljati na jezeru da mu pomognu..Vile razdragane sjate se oko nje i odgovore da je samo jedan način da se to učini.
 
 
Ona ih zamoli neka joj otkriju jedini način ..
 
Vile odgovore: ''Morat ćeš umrijeti za svog dragog !''
 
Ona bez razmišljanja nadoda Vilama da ima jednu želju. Želi da on pronađe ženu koja će mu roditi dijete, a da nikada ne sazna njezinu sudbinu već da bude uvjeren da je žena spasioc ista ona koja će mu roditi dijete. Vile samo klimnu glavom na te njezine rijeći.
 
 
Bezimena potpuno sama krene na tisuće vojnika naoružana tek Ljubavlju i zastavom na kojoj bijaše išiveno crveno srce te odjevena u sjajnu crvenom haljinu koju joj darovaše Vile… Uz nečujnu pjesmu hitrim koracima uputi se u kraljestvo odanosti za  čovjeku kojeg voli
-Vojska shvati da joj netko juriša sa leđa i okrenuvši se ugleda dotada njima nepoznat prozir..Goloruka žena napada njihovu mržnju…
Kako se im približavala njihova mržnja raste sve više i oni stadoše ispuštati tisuće strelica na goloruku heroinu… Svaka strelica bijaše strelovita i smrtonosna - baš svaka…I svaka pronađe njezino srce…Srce koje je svakim pogotkom pjevalo još jače..
 
Konjanici uplašivši se nad nesvakidašnjim prizorom izvade mačeve i krenu prema djevojci koja ne imaše više vlastito srce..taj prostor tijela bijaše vidljiv kao tisuće krvoločnih strelica koje se hrane mišicom heroine. Dojašavši do nje, svaki je ratnik ubode u tijelo bar jedanput, ali ona  ostade stajati uspravno držeći u rukama zastavu koju joj nisu mogli oduzeti..Konjanici prestravljeni njezinim probodenim tijelo u panici odu..
 
Njezin voljeni sa druge strane iskoristi njezin napad i sa svojim pratiocima uspije se izvući..Legenda o nepoznatoj Heroini  bijaše snažna, no vile poštivaše njezinu želju..Njezin milost darovaše djevi koju mladić upoznaše godinama poslije na viteškom turniru….
 
Tijelo bezimene ostane usamljeno stajati u polju…
 
Vile uvidjevši scenu Heroine ispod njih ne izdrže da ne ispuste krik koji skameni cijelu dolinu…
 
Godinama poslije njezin voljeni pronađe na viteškom turniru mladu djevu koja mu rodi djecu a koja je prema želji Bezimene heroine slavljenja kao ona koja je spasila njega i njegove konjanike..Ou umire u sretnome braku sa njome u uvjerenju da je napokon sreo Ljubav svoga života…Bezimena Heroina i danas stoji u dolini sa zastavom i sa mnoštvom strelica vječno zabijenih u svoje srce…U njezinim otvorenim očima vidi se sreća drugih ljudi..…Njezina pojava vidljiva je samo rijetkim pticama i ljudima koji vjeruju da postoji vječna LJUBAV.
 
Vile to mjesto više NE posječuju.
 
 
 Medo

Strašno. I onda meni kažu da pišem strašne priče. :D

Sviđa mi se priča. Kao da je iz knjige "Žene koje trče s vukovima" Clarisse Pinkole Estes. Nosi dublju mudrost. Jedino što bi za potpun dojam bila neophodna lektura zbog č i ć :)

predivno i mozda najbolja galerija slika na ovom sajtu. drago mi je zbog obostranog klika. :)

ljubav je svud oko nas i nemora bit fiuzička i privlaćna da osjetimo ljubav. Nažalost danas djevojke i žene osjete ljubav kroz đep i ljepe aute a ne kroz srce. Nekad su djevojke voljle sa srcem oko 20 prije il poslje danas žene vole za 40 kad su prednosti i sve osim ljubavi.
Oni koji nemaju životnu družicu ili patnera osjete ljubav onu koja oplemenjuje osmjeh ljepaa rjeć i ljubav u sitnicsama!
Žalim samo za jednu stvar a to je što radi invaliditeta nikad neću bit majka i osjetiti koja je to sreća!

Za mene nema ljepšeg osjećaja nego kada sam zaljubljena,kada znam da me neko voli ili kada ja volim.Mislim da se taj osjećaj ne da ni sa čim usporediti.Zato me ova legenda stvarno dirnula u srce...