DayWalker

Svira fina mjuza, ja u boksama bauljam po stanu i mislim si: "Jebote, kak lijepi dan, a ja moram bit doma" I to baš moram. Dobil sam neku crijevnu virozu, serem ko grlica, hranim se prežganom juhom, dvopekom i onom odurnom prekuhanom rižom. Za pit samo voda i gorki crni čaj. Pitam doktora kak se to može dobit? Da znam za ubuduće pa izbjegnem mogući scenario. On, mudar ko Ghandi, reče: "Prenosi se zrakom, dodirom, poljupcem, u principu bilo kako." Krasno. Mogu se ja pazit do sutra. Stanem u red za kruh, rođo iza mene se nakašlje i eto ti sranja. Doslovno. Majku mu staru, pa to fakat nije u redu. Al kaj se može. Na sreću popravil sam monitor doma pa mogu bit spojen i vidjet malo svijeta. Na telki i tak nikaj novo. Story super nova je završila, kreće nekaj novo di traže pjevače. Dobili bumo nove instant zvijezde. Klinci će opet vrištat i furat plakate sa imenima svojih favorita, slat SMS-ove, kupovat časopise... Koja je to lijepa industrija. Sve si nekak mislim kak bi se ja uključil u sve to? Treba dignut lovu naivcima. Od kad znamo za povijest ljudskog roda desile su se razne stvari. Našli smo vatru, kotač, skužili zvijezde, pronašli barut, skužili gradnju, navodnjavanje, izrađivanje stvari, kiparstvo, slikarstvo, napravili smo kola, brodove, avione, rakete, bili smo na mjesecu. Izmislili smo telefon, radio, televiziju, kompjutere... samo jedna stvar je ostala ista. Još od gladijatora se nije mijenjalo. Kruha i igara. Bacaju se pare za igre još od kad ste klinci pa dobijete prvi špil Crnog petra. Pa Čovječe ne ljuti se, Rizik, board gameova kolko hoćeš. Onda karte, bela, pref, ajnc, briškula, trešeta. Da ne govorimo o elekronskim igrarijama. Jebote koliko to košta. Onda si malo razmislim o obrazovanju. E to tek košta. Knjige. Kako je to skupo. Zato ljudi ni ne čitaju. Škole su postale usputne stanice za mijenjanje igrica i SMS dogovaranje kud poslije škole. Ljudi komuniciraju porukama i mailovima. Jezik nam se sveo na skraćenice iz poruka. I to na engleskom. Stravično. Sjećam se svoje profesorice iz osnovnjaka. Predavala je hrvatski i mrzio sam je iz dna duše. Da "Povratak Filipa Latinovicza". Ma kaj bum ja to čital, to je dosadno, a kiosci puni Zagora, Velikog Bleka, Rip Kirbya, Jeremiaha i kaj ti ja znam. Al u ono vrijeme se još poštovalo i učitelje i roditelje pa kad ti se nekaj veli to moraš i napravit. I tak ja počnem čitat. Pa Krleža, pa Šenoa, pa Cesarić, pa Neruda, pa Rilke, pa Hemingway... Neke sam kužio, neke sam skužio tek kasnije, neke nisam još uvijek. Otvorio mi se horizont, nepregledan i tajanstven, pun prekrasnih krajolika, ljudi i događaja. Pun ljubavi i mržnje, strave i smijeha. I nema mu kraja. Nikad se te moje ogromne oči željne novih tekstova nisu zatvorile. I danas su širom otvorene. Gutaju neke nove knjige, nove pisce, nove događaje. Čitajte ljudi, molim vas. Da ne padnemo u novo doba napružani znanjem iz video igara. Dajte djeci Pokemone, ali neka pročitaju Malog princa. Cijeli svijet se kreće u nekom čudnom smjeru, ja ću u drugom. Ne dam se. Ne dajte se ni vi.

tebe baš jebu ti pokemoni!!!hahahaha

Baš sam razmišljala gdje se skrivas. Nastavi samo tipkati, i kao što sam rekla čitam te. A za c.virozu probaj piti ledenu colu i jesti slane štapiće (provjereno i djelotvorno).

Ni ja se na dam O'Brianu, iako me vec od 48-e muci:)