Dnevnik jedne tračerice

Mislila sam da ljudi prerastu tužibabe u sebi negdje u adolescentskoj dobi. Zamislite postoje i među odraslim ljudima. Ovo odraslo treba uzeti s rezervom, jer u ovom slučaju netko je nedorastao. Cijeli dan se pitam tko?
Priča ide otprilike ovako. Završila sam zadan posao i dok ne dobijem novi, imam vremena koje mogu potrošiti kak me volja, otići na kavu, pročitati novine, bilo kaj, to je vrijeme koje sam «zaradila» efikasnošću. No, ja ne bih bila ja da ne pitam kolegice, dal im mogu pomoći. I tako osoba 1. ima stvarno hrpetinu papira, ponudim pomoć, zamislite prihvatila ju je odmah. Ja se prihvatila posla. U međuvremenu i druga kolegica je napravila zadano, vidjevši hrpu preda mnom, ponudila i ona pomoć. S obzirom da je posao stvarno lagan i ocijenivši da ću biti brzo gotova, zamolim ju da napravi povezivanje dokumenata, koje inače mi ostali radimo, ali ne i osoba 1. Osoba 2. koja je ponudila pomoć meni, to  je znala i upozorila me na to, ali s obzirom da je bilo vremena, ja joj čisto spontano kažem da to napravi, ak joj se da, jer je to nama lakše nego osobi C koja neće imati dokumente, pa će puno izgubiti na traženje. Osoba 2. se složila i radimo svaka svoj posao. Kad najednom utrčava osoba 1. ljuta što mi radimo posao koji je ona namijenila osobi C. pokušavam objasniti da imamo vremena, da je to nama lakše i da ćemo za čas biti gotove. Ali ona je sve dogovorila. Ja se ispričavam i nazovem osobu C da se ispričam, naravno žena je bila presretna i zahvaljuje. No to je osobu 1. totalno razbjesnilo i uvrijedilo. Pokušavam joj objasniti da je to bilo u najboljoj namjeri, ali ona odlazi bez tona. Kolegica i ja se pogledamo, slegnemo ramenima i kaj sad, jednostavno ne znam kak popraviti napravljeno. Opet pokušavamo s isprikom, ali osoba 1. šuti. Osjećam se grozno, najgore mi je jer znam da nisam napravila ništa loše, a osjećam se posrano. Puštam sve i odlazim na kavu. U međuvremenu, šefica se vratila sa sastanka i osoba 1. je 45 minuta, iza zatvorenih vrata izlagala situaciju. Izlazi šefica, dolazi do stola kolegice i njoj govori kako je to bilo nepošteno, nekolegijalno i kaj ti ja znam. Tad mi je puko film. Objasnila sam ak je netko kriv, onda sam to ja, a ne kolegica i ako tko treba dobit po nosu to sam ja. No osoba 1. smatra da, pošto sam nova, normalno je da griješim, ali starija kolegica to ne smije. Tu sam totalno pukla, odrezala sam joj kaj ju ide i objasnila da nismo ništa loše napravile, samo smo radile u tuđu korist umjesto da smo lijepo otišle na zasluženi odmor. Sad je i šefica dobila pravu perspektivu i objasnila da joj je dosta tih školskih rasprava i da u buduće ako netko ima neku primjedbu nek sazove sastanak. Naravno osoba 1. više ne komunicira s ostatkom sobe, atmosfera u sobi je eksplozivna, a krivac za sve sam ja.
Pouka cijele ove storije: Samo budala mijenja zasluženi odmor za pomaganje drugome. Drugim riječima i opet sam dokazala da sam budala.

lijepo od tebe kaj si pomogla,pomozi
i drugi put a osobu 1 bi trebalo maknuti iz vaše sobe,nek radi sama ako
nezna cijenit pomoć kolega

ne, ti si napravila najbolje. a nedojebena glupača je osoba 1. umjesto da je zahvalna na pomoći, ona zakuha. sad bi ju trebalo skroz izolirati i tak ostaviti za vijeke.

Ajde, Zubice, ne gnjavi. Kakva budala? Normalno je, ispravno i lijepo pomoći drugima. Čovjek se poslije toga dobro osjeća. Osim ako si dozvoli da mu taj osjećaj pokvari neka budala sa strane. Zašto uvijek ljudi intenzivnije dožive negativne osjećaje, nego pozitivne? Da, nekad ćeš naletjeti na osobu 1, a nekad na osobu 69 koja će ti znati... khm... vratiti istom mjerom :-) Ali, šalu na stranu, pomaganje drugima, ako je to permanentan stav i ako to ne činiš da bi dobila jednaku mjeru pomoći zauzvrat, nego naučiš uživati u samoj pomoći, u davanju, može ta samo učiniti sretnom i zadovoljnom osobom.

ajajaj, ispala si "djevojka sa sela"...ti si neka druga vrsta, ti bi pošteno...e jes, malo morgen, ne ide to tako...žalosno..tužibabe u zrelim godinama su puno perfidnije i opakije od onih mlađih...ali ipak nekako ta istina izbije na vidjelo, makar se često moramo natrpiti strpljenja dok dođe na red..uf...