srebrna tekućina

 
 

 
 
crtam tvoje obrise na modroj tkanini neba
zamišljajući da je rat gotov
ali znamo da nije predobro to znamo i
slikam tvoje usne na granicama nadanja
dok  jedna po jedna moja suza nevino tka
boju dana ali znamo  neće doći taj dan ne
jer jedino što bi želio je znam to dobro tvoj
nož u mojem podatnom tijelu i cvijeće u mojim
očima koje pada na tvoje krvave dlanove
kao proljetna prašina na usnule ulice
jer predobro hodam tvojim tragovima
dok štikle mi upadaju u rastaljeni asfalt
ja nosim sve svoje kistove sa sobom
u nadi da ću te nactati
ali jedina haljina koju vidim na rasprodaji snova
je baš ona koju si mi skinuo one noći
osudivši me da hodam do kraja
gola i sama

— kad čitam pjesmu prvi put, čitam ju od početka do kraja, a drugi put, od kraja k početku( vrlo je interesantno čitati pjesme, od kraj k početku!!!)… ova ti je viteza oduševila :-)

Zanimljivo. Upravo je to netko meni rekao. da se moje tekstove može čitati isto sa kraja ka početku. Ovdje mi je kraj najfascinantniji.

izvrsno • izvrsno

ja sam spreman za poziranje, namjestio sam se sad samo cekam kad si ti free

fairytale gone bad

hvala na komentarima :)

GREAT!!!!!!!!!!!!

Jako dobro se igraš rječima.

thanks :))

znaš koji sam savjet dobila? od tu jednog profe s faxa i vrsnog pjesnika... da izbjegavam zamjenice. Ima tu nešto. Probaj da vidim kako bi to tebi išlo, ako nije bed... :))) PUSA. Pjesma je gusta od samoće... znaš sve...

glupost draga :)) moj ti je savjet da ne primaš savjete...