Posljednji romanticni mohikanac

Mozda sam staromodan, mozda ne kuzim nove djireve, ili pak ljude previse idealiziram, ali stvarno ne kuzim zasto je tesko govoriti ili reci samo istinu

nije uopće teško,,ja to stalno prakticiram i zato uživam u samoći:-))))))))))

ispricat cu ti jednu svoju dogodovstinu. noc, oko pol 2. vracam se kuci pjeske... lagano pripit. vidim na autobusnoj stanici stoji neki dedica. pridjem mu ja i pitam: deda kolko ima sati? deda suti. pitam ja ponovo deda kolko ima sati? deda suti. opalim ja dedi šamar i pitam ponovo DEDA PITO SAM KOLKO IMA SATI? deda i dalje suti. opalim ja dedu sakom u trbuh on se previne, pade na koljena pitam ja smireno deda? zadnji put! kolko ima sati? deda suti i onda sam puko... dva sata kasnije murija me privela u stanicu i onda su mi rekli da je deda gluhonijem. njemu je doslovno tesko bilo govoriti... a jebi ga! ja nisam mogo znati on nije mogo reci... tako je to u zivotu.