MOJE I TUĐE MISLI, no iako su tuđe.... sviđaju mi se

Sjetite se da ljudska mudrost pred Bogom ludost. Ako budemo slušali dijete koje nosimo u duši, naše će oči ponovo blistati. Ako ne izgubimo bliskost s tim djetetom, nećemo izgubiti bliskost sa životom

to se ne gubi,, ja sam dijete u duši,, i to ostaje

Netko se i prerano uozbilji... Netko se srami djeteta u sebi, neće ga priznati...
Ja cijenim kad netko hoće biti DIJETE,pa se koji put čak i igrati

jesi ti već uhvatila toga organa.?

Ja te ne razumijem Habucibe?

Draga ..... kakve se to misli roje u tebi kao da si žalosna ostani u onome svome kutu i potraži skrivenu djevojčicu tek si počela pisati novu života priću pusti ozbiljnost na stranu i budi opet curica mala.Ne sudi prestrogo ni sebi ni drugima ne možeš uvijek biti u pravu.I što znaći biti u pravu pa možda je i ta riječica uz koju ćesto šetaš nastala od Božjih suza a opet je lijepa.

Ja uvijek ponovno pišem novu životnu priču...jer dijete tako čini...
I hoću ostat bliska životu, i nanovo se igrati kao dijete...
Ti Tomislave očito neznaš za rijeke suza, jer da znaš, nebi tako pisao...
Ne sudim drugima, oni su to što jesu.
Samo.... izabirem "igračke" koje će mi društvo praviti, jer igram se kako znam...
I ne pravim se mudrijom od Boga, ooooo nikako

Napraviti dijete uzitak je,
roditi ga je napor i bol,
od dijeteta napraviti covijeka dobra je muka, napor i bol, a uspijemo li tad je uzitak neizmjeran.

Hvala Ivice.... lijepo si to rekao. Od djece veće radosti nema, iako nam pokatkad donose i brigu i tugu... Odrastanjem ne prestaju biti naša DJECA... kao što smo i mi dok su nam roditelji živi... SIGURNO nečiji....

-Svi smo mi nećija djeca
-svi smo mi satkani od ljubavi
-mana
i svi mi imamo jedno vlastiti život (kakav god bio naš je i treba ga voljeti)!

Svi smo mi samo djeca Božja. Ali, na žalosc, u igri dobra i zla prečesto stramputamo po trnju do zvijezda. Životno iskustvo zamagljuje ideale, tako da poziv na priziv i privid bliskosti s djetetom može biti prihvatljiv jedino onako kako je to Isus Krist kazivao svojim učenicima. Bilo bi naivno zamajavati idilom i Arkadijom. Jednostavno život teče, i mi tu malo toga možemo promijeniti. Nitko nije apsolutni puritanac. Čak ni sveci nisu uvijek bili sveci, o čemu svedoče njihovi životopisi. I najsvetiji među najsvetijimas, odabrani, koje je Isus osobno odabrao, bili su dvanaestorica grešnika puni predrasuda i raznih zabluda. Na primjer: nisu grmili protiv robovlasničkog sistema, nego su robovima solili pamet da se pokoravaju svojim vlasnicima i u svemu im služe. (Valja imati na umu da čuvena Hipokr. zakletvs, koju do danas polažu liječnici, ima i odredbu da učenici moraju seksualno zadovoljavati svoje učitelje. Koliko god da je helenističko doba bilo okrutno i izopačeno, moralno upitno, današnje vrijeme nodi još više varijanti i podvarijanti.) Kad čovjek počene razmišljati, kako se to kaže, svojom glavom, nema tu djeteta - čak ni u odnosu prema Bogu, koji jest Otac. No, da skratim, u Prvoj poslanici Korinćanima čitamo: "Izludi Bog mudrost svijeta". - I to je to. Naravno, za dar mudrosti valja moliti i biti asketa. Ja sam tu slab. Ja sam si prigrabio ulogu promatrača (bez hlača) pa tu i tamo komentiram život. Evo, nedavno sam vrlo pozorno slušao što pričaju dječica u dječjem vrtiću. Te male glavice zadivljuju - bilo bi divno da smo kao djeca, ALI SAMO PRED BOGOM! No, ja sam svoju poluozbiljnost utopio dan poslkije u spontanom stiharenju, koje prilažem.
KAKO NASTAJU DJECA

As ti zeca!
Kako nastaju djeca?

Djeca nastaju od ljubavi i strasti
da bi mogla rasti
da bi mogla, kao cvijeće, cvasti.

Da bi djeca mogla nešto naučiti,
moraju se malo i sama pomučiti.

Da bi djeca mogla jednom i za druge raditi,
treba ih kao cvijeće saditi, saditi, saditi...

Dok su djeca dječica,
neka skaču poput zečića
i vjevere bez mjere...

...i pustite djecu da žive
od naive.



KAKO NESTAJU DJECA

Malo mamina, malo tatina
kao iz raja izašla batina.

I u ime desne rime,
kao u ime gnjusa Krampusa,
umjesto ribe, daruju šibe.

Ne smiješ lijevo, ne smiješ desno,
A u sredini – tijesno.

I kad sve skupa prekipi krasno,
za dječje igre pomalo kasno...

pod suncem ništa novo ni jasno.


I da ti usput nešto povjerim, ovako javno: jedan stari pomorac od devedesetak godinica reče mi da FATAMORGANA NIJE SAMO OPTIČKA VARKA, NEGO OD PIČKE VARKA.
Ljubim te FATAMORGANIČNO.

Stihovi mi prilikom kopiranja poprimiše formu proze. Žao mi je, ali trenutno sam preliujen za ikspravke. Možda drugom zgodom.

Eh... ti si se zadnji komentatore u međuvremenu iščlanio!? Hvala na komentaru, makar ti kraj podosta vulgaran (nije ti trebalo to, no nije ti valjda bilo do dojma...)
Analizirao si osnovnu misao...
Kršćanski, pošteno...
A onda na kraju SVE vulgarizirao, pa čemu ti to?
Po meni nije smisao DJEČJEG u nama da budemo SVETCI, već da se igramo u životu i da sve ne shvaćamo preozbiljno...
Jer mi se igrom učimo živjeti (kao djeca), a neuki u VJEČNOST odemo......

Život mijenja oblik. Jedan tren je ovakav, drugi onakav. Neki kažu da se život nalazi u idejama, neki kažu da je u djelima. Meni se čini da se nalazi u jednostavnom biću. Jedna od najvažnijih stvari koje možemo učiniti, jest život, ispunjen stvaralaštvu, moćnom intuativnom snagom i bezvremenskim znanjem o životu slobodnog čovjeka, koji čini samo bit instiktivne prirode. On se i danas bori za opstanak jer nas društvo svojim nastojanjima da nas «civilizira» i uklopi u različite krute uloge, od prirode otuđuje i zamagljuje naše duše. Pitanje duše ne može se tretirati, tako što će se utisnuti u neprihvatljivi oblik prema definiciji neke religije ili kulturi.

P.S.

Zašto da napišem zbogom? Ja nisam prekinuo nikakve veze moja virtualna prijateljica. Već nekoliko dana razmišljam o tebi što se ne javljaš i u nekoliko navrata sam kratko navratio na iskricu u nadi da ću naći na neku tvoju poruku. Danas sam ti htio uputiti poruku, da vidim što je sa tobom. Zašto takvo reagiranje? I ja sam mogao napisati isti tekst kao i ti. Ne želim se opravdavati, ali rijetko navratim na iskricu tek na nekoliko minuta. Vikendom izbjegavam PC i uglavnom ga provodim radom po kući, šetnjom ili čitanjem knjige. Podosta vremena provodim na službenim putevima. Nikog nisam ignorirao niti ikada pokušavam nekoga ignorirati.

U životu dolaziš u dodir s mnogim
ljudima, ali samo neki od njih ulaze u život, samo
su neki srasli s tvojim unutarnjim, samo nekim
imaju ista razmišljanja.. Toliko je toga dok
gledam male stvari i jednostavne ljude. Znam da
nije lako doći u nebo, ali znam i da nije lako
živjeti ako nebo ne dođe k meni. Nebo je tamo gdje
su ljudi prijatelji, i gdje se dobrota radosti
prenosi od ruke do ruke. Svakom treba malo
naklonosti i topline. Ako imaš vremena za čovjeka,
ne gledaj na zvono.


Moj život je kao i moje ime koje ispsujem u
pijesku na moru, malo vjetra i sve rasprši.


Svako ima svoje mišljenje i odluku. Oprosti na uzrpaciji i na smetnji i želim ti da ti se sve ostvari u životu što si i sama poželiš.


Srdačan pozdrav,

Dođoh, vidjeh... no ne pobjedih......
Jer pobjeda je ružan oblik, i ja ne volim ni bitke ni pobjednike...
Volim doći, vidjeti i možda nešto i naučiti, jer dijete uči... u dodiru s životom.
Hvala komentatorima!

Stvari ne vidimo kakve jesu, nego vidimo kakvi smo mi. Moramo vladati mislima, a ne dopustiti da one vladaju nama. Teško je nekoga kritizirati, ako nismo u njegovim cipelama prešli nekoliko kilometara. Najmudrije i najbolje usredotočiti se na ono što je lijepo i dobro, a što se manje baviti lažnim. Život je kao novčić i samo ti možeš odrediti kako ćeš ga utrošiti. Nije teško prebrojati broj sjemenki u jabuci, ali tko od nas može ustvrditi koliko je jabuka u jednoj sjemenci? Stoga da ne duljim, stav je kist uma i svaku situaciju možemo obojiti sivo ili vedro i radosno, zar ne plemenito dušo. Oprosti na smetnji.


Ignorirani,

Volim pročitati lijepe misli, gotovo filozofske, pa makar bile samo teorija.
Tko od nas obuva tuđe cipele komentatoru zadnji, jel možda ti?
Ja iskreno, samo onda, ako mi moje nikako ne pašu...Bolje se osjećam u svojima, pa makar me katkad i tiskale...
Predodžbe o svijetu i o ljudima oko nas ipak dobivamo iz vlastitih osjetila i od onoga što smo naučili i pročitali.
Svatko se na svoj način štiti od rana, netko navuče oklop, k'o nekad vitezovi...
Što mogu, dosižem donde do kuda znam i mogu, jer većeg dara i nemam, ni volje, da baš uvijek sasvim sama, rasvjetljavam nepoznanice...
Jer nepoznanice su matematika štura i obično čekam autora da ih razrješi.
Ako mi baš neće pomoći u ničem, ostaju takve kakve jesu, a ja se osjetim
...ignorirana

Mjesec se skrio u plavetnilo neba
tamo negdje iza oblaka
sunce kreće u svoj pohod
Jednostavni zakoni prirode
Smiruju srce.

Oh, kakvo predivno jutro, oh kakav predivan dan Svanulo je jutro, jutro nalik na pravo jutro. Treba svaki dan početi iznova, kao što to čini i priroda. Probudih se ujutro i ugledah prekrasan dan. Sklapam ruke u zahvalnost za mnogobrojna životna čuda. Za to dobivam posve nova dvadeset četiri sata.
Vedrina u umu održava svojevrsno danje svjetlo i ispunjava ga stalnim i nepromjenjivim spokojem. Velik je onaj koji nije ostao bez djetinjastog srca. Treba uroniti u more lijepih misli i snova i ondje pronaći bisere koji nemaju cijenu. Stoga kreni uvis, plemenito dušo! Navuci cipele za skakanje i skoči u skrovitost. Budeš li se smiješila imat ćeš prijatelje, budeš li se mrštila imat ćeš bore. Tko želi pjevati, uvijek će pronaći pjesmu.
Toliko riječi koji u beskraj vijugaju a zapravo samo treba malo umijeće dobrobiti razumijevanju i ljubavi.

Hvala na ovoj predivnoj slici ravnoteže u prirodi i miru među ljudima...
Neću sa mrštenjem ispratit ni ovaj dan, već barem sa blagim osmjehom, jer vjerujem da i među lošim uvijek ima i klica dobra, samo je treba znati odnjegovat...
Ne sramim se ni svojih bora, jer one su ipak karakteristične bore osmjeha.

danas sam čuo jednu pametnu, žena pedesetih godina reče, učim od djece....
Dijete, neopterećeno ludostima civilizacije i raznoraznim mislima profesionalnih filozofa, prihvaća život kakav mu Bog poklonio

I u tom i jest sva mudrost....živjeti u skladu s vlastitom prirodom i prirodom uopće