Pogled iznad tipkovnice

Na Zapadu ona bila bi samo još jedna «material girl» u podužem nizu.
 
Sve je zapravo počelo još u ranom djetinjstvu kada je Patrišin otac, koji je novce zarađivao krvavim radom u toj velikoj, stranoj zemlji, ne viđajući svoju kćer, ne bijući joj otac svakog dana, u zamjenu za ljubav slao joj darove. Na prste jedne ruke mogao bi zbrojiti dane u godini, koliko je zapravo vremena provodio s svojom jedinom kćerkicom. Patriša je već sa dvije godine naučila svoju prvu pjesmicu. Ta ista pjesmica obilježit će njeno, susjedovim okom gledano, skromno postojanje u cijeloj vječnosti. Slatkim, umiljatim glasićem, ne pjevajući, već recitirajući, odzvanjale su riječi te preko telefonske žice, puneći ne samo očevo dlakavo uho, već njegovo gladno srce…već s dvije godine, znala je što želi; …Tata kupi mi auto, bicikl i romobil…
Godine su prolazile, prebrzo, mislili su odrasli. No, Patriša nije htjela da je vrijeme, kakvo god ono bilo, zaobiđe. Samu sebe je tjerala u koštac s vremenom. Hodala je ulicama jeseni, penjala se brdima zime, trčala je stazama proljeća, plivala morem ljeta. Iako su je mnogi doživljavali kao jedino, razmaženo dijete imućnih roditelja, nije ju to sprječavalo da živi život između dva svijeta. Njenog i njihovog.
Patriša se je znala poistovjetiti sa mnogim svojim vršnjakinjama, no, nije htjela biti jedna od mnogih. Laknulo bi joj, znajući da nije jedina takva, no, priznati to pred drugima nije dopuštala. Još kao djevojčica razmišljala je, poput svih njenih prijateljica,  što želi biti kad odraste. Već tada, željela je imati sve. Apsolutno sve. Dok su te njene prijateljice lutale i olako odustajale od rezerviranih maštanja svojih, Patriša ni pod koju cijenu nije htjela izgubiti taj dio sebe. Ako je u njihovom svijetu mašta registrirana kao iluzija, ona je odlučila pečatiti svoj život kao takav, te tako spojiti dva različita svijeta u jedan. Čudno, no, društvo i okolina dopuštali su joj sve. Kao da nisu marili za tim njenim propustima, kojih je u dane nekakvog bitnog događanja u zavičaju u kojem su odrastali svi zajedno, bilo previše.
Patriša više nije bila djevojčica. Iako se nikada, nikamo nije žurila, prije svojih prijateljica postala je žena. Tako su tvrdili neki. Ponekad bi im uzvratila pucnjavom pitanja, zamarajući ih sve do granica boli, jer kako netko može znati kad je za što vrijeme?!? Samo zato jer su stariji od nje, dopuštaju si takva razglabanja. Za nju je to bilo stravično i baš radi takvih brzopletih zaključaka i starijih, ali ne i odraslih ljudi, ona je postajala to što je postajala. Čudovište?!? Glumica?!? Mudrica?!? Lukava i sposobna, složila bi se njena mama s tom tvrdnjom.
Nikada ništa materijalno Patriša nije ukrala. Ništa vrijedno novaca. Ponekad bi joj se zalomilo, tj. previše bi se zanijela i predugo zadržala na jednom mjestu, te bi muškarac koji je u tom istom, spomenutom vremenu s njom dijelio krevet, ostao bez srca. No, ništa je nije zaustavljalo da se okrene za sobom, da se osvrne oko sebe, osim ako bi u svojoj blizini nanjušila kreditne kartice. Ništa Patriša nije dobivala besplatno. Sve u životu ju je koštalo. Iako je imala prekrasne plave oči, iako su mnogi padali na njene roze, pune usne, ništa na račun svog izgleda i svoje ljepote ona nije dobila. Ne da nije mogla,… hm, kako su godine prolazile i ona postajala starija, ali ne i ružnija, trebala se više truditi da bi osvojila zaželjelo. Krivi su bili domaćini koji su ju predstavljali pred strancima, onim nepoznatima, kao ženu koja svoje želje pretvara u stvarnost i bez onog čarobnog zamaha začaranim štapićem.
Iako su joj bezbroj puta podapeli nogu, baš onda kad bi zagazila desnom nogom prema naprijed, objema rukama bi se dočekala na zemlji, zemlji po kojoj su koračali zajedno, zemlji koja je dozvoljavala da je različita stopala dodiruju; ona kriva, ona prava, smrdljiva, nažuljana, glatka, nježna, muška, ženska, dječja, ubojičina, sponzorušina.
Dozvoljavala je da joj okolina sudi, ne mareći za svoju budućnost. Jer na vrijeme si je počela osiguravati sve potrebne vitamine, proteine i bjelančevine da bi doživjela zdravu starost.
Ona je samo brinula za svoj izgled. Onaj fizički, ali i za onaj unutarnji. Koliko god se većina pred njom krila, bježala, njene duge noge svakog su sustigle i stegnule.
Patriša sada živi samo kao priča. Priča koja je svake godine u trendu. Zbunjujuća priča, jer joj se svaki put nešto doda ili oduzme, dok je nečije nečiste usne pričaju.
Tako ću i ja sada, da se ne razlikujem od ostalih, prepričavajući ovu priču dodati nešto sočno za kraj.
Patriša nije život provela sama. Vezala je svoj, vječno mladi život za čovjeka koji joj je davao sve što je htjela, pa i ono što nije htjela. Bio je sretan pored nje takve. Bio je sretan poklanjajući joj sve novaca vrijedno. A nju je sve to ispunjavalo. Svaki poklon davao je njenom životu, još jedan život. Znala je Patriša što znači bol i suza. Boljelo ju je, čekajući mjesec dana dijamantnu ogrlicu samo za nju skrojenu, plakala je, suze lila za malim, crvenim Ferari-em.
Čovjeku kojem je dala pristup svom životu, recitirala je, baš kao što je to kao mala činila svom ocu…
Kupi mi ljude, kupi mi more, kupi mi svijetlo, kupi mi boje, kupi mi sve što mi treba, kupi mi plavo od neba, i tek tada voljet ću te ja…Kupi mi skupo, kupi mi pravo, kupi mi sunce, žuto i plavo, kupi mi sve dijamante možda me u život vrate i tek tada voljet ću te ja…Kupi mi zime, kupi mi bajke, kupi mi ptice, kupi mi grane, kupi mi sve misli moje, sve drugo nek' bude tvoje i tek tada voljet ću te ja…
Da sam živjela kada je Patriša živjela, vjerojatno bi poput bračnog savjetnika imala ovakvo mišljenje: «…Neka strahuje Čovjek koji dobije ruku jedne žene, ali ne i njeno srce…»
 
NASTAVLJA SE…

da pogađam...VLATKA POKOS?!

Koliko kosta sce ? Jedan zivot ? Dva zivota ? Tri zivota ? Ili mozda cetiri ?
Dva za dva ? Postena razmjena ? Ili ne ?