?

Citala sam ovaj vikend roman na blogu. Nesto fantasticno. Ne sjecam se kad sam zadnji put procitala nesto sto me se toliko odjmilo. Tako jednostavno i tako zivo. Nakon nekog vremena imala sam osjecaj da ne cita nego da sam tamo. U jednom trenu sam se smijala, u drugom plakala. Toliko emocija u isto vrijeme...Neopisivo. Jos uvijek sam pod dojmom procitanog...
Zanimljivo kako ljudski um radi. Roman me je vratio u neka druga vremena...!5 godina unazad, pa 20, 30...Neka druga vremena, tako daleko od ovoga danas. Odrastanje u malom slavonskom selu, kod dide i bake. Jurnjava po dvoristu od jutra do mraka, nogomet, pecanje, penjanje po drvecu (koliko puta sam naljutila baku jer sam dosla kuci sva izgrebana i crna od duda), vecernja okupljanja uz gitare i tamburice....Svaka nedjelja je bila ko praznik, miris svjezeg kruha i kolaca, mirno i spokojno...Pa povratak u Zagreb na pripitomljavanje...Jedva sam cekala praznike da pobjegnem nazad, u svoju Slavoniju...Najbolji prijatelji, prve ludosti i prva ljubavi...Sve je tamo...A onda su dosla neka druga vremena, ruzna i tuzna...Svadje sa starcima jer me ne pustaju nazad, jer je opasno...Iscekivanje vijesti, strepnja, strah, tuga...Nisam znala da li je gore saznati ili zivjeti u neznanju...Prve vijesti sam dobila sasvim slucajno, kroz razgovor mojih roditelja...Bijes i suze...Moj najbolji prijatelj, moja prva ljubav...Vise ga nema...Nisam izdrzala...12 sati voznje okolo naokolo, 101 patrola i kontrola...18 rodjendan sam proslavila s njim, uz cvijece i svijece...Na njegovom grobu....Vratila sam se u kucu ali nisam mogla biti unutra....Sve u meni je gorilo...Morala sam van, naci ostale prijatelje ali nije ih bilo....Bili su na nekim drugim ratistima...U mom selu su neki drugi decki u uniformama...Najbliza zamjena za moje drustvo....
Od tada je proslo puno godina, barem kalendarski, meni ne izgleda tako...Vise ne idem cesto u Slavoniju...Ne mogu...Previse ih se nije vratilo a i oni koji su kod kuce, nisam sigurna da su se vratili...Odem jednom godisnje, naci se sa svima njima....Sjedimo u tisini, a misli se vracaju u neka davna vremena, opet cujem smijeh, razgovore, zafrkanciju i opet budem mirna i sretna...Makar na jedan dan...

Se smije znati koji je to blog bio u pitanju?

i mene zanima

Hoces li nam reci koji je to blog bio,
jer vec od tvoje price stisnulo se srce.... zar moze biti jos nesto zalosnije....

sve sam to proživio i opet nisam klonuo duhom idemo dalje ,....uvjek sam bio veseljak i nemože mi prirodu ništa promjeniti

Joj...neježila sam se sad....

jako dobro!