Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz sna o stvarnosti izronilo je blijedo lice mog portreta sa ožiljcima ugriza zmije sa tvojih usana. Kaže mi zelena zmija kako me voli, a vidjeh da su joj krila pluća slaba i uz svaki krik nenamirene duše bijele ptice još uvijek lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt. Sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca... oblika neke davno potopljene amfore... ujutro ću popiti svoju kavu sa bljutavim okusom svježe opranih zuba mirisa nekog skupog kalodonta. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim. To su nježne breze, koje luduju za proljetnim vjetrom i nekim lipanjskim suncem. To je ono prigušeno svjetlo svijeće, što baca odsjaj naših tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa u kojima smo se utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore curi crno vino moje ljubavi za tebe i želim te više od života, što ga  poklanjam mliječnom svjetlu što se  probija  kroz moje osjetljive – oči duše.

neću više sanjati bijelo, pa čak ni mladenku u bijelom, neka bude u crnom.

tako kažu, a meni se ostvarilo... kad god sanjam bijelo, čujem da je netko umro... od meni poznatih ljudi...

nisam to znao..obratit ću pažnju na bijele sne.

nije svakome tako... meni je tako... drugi sanjaju bijelo i sve im je ok, ali kad ja sanjam bijelo, uvijek je onako kako sam ti napisala....

beš mi sve ako sad znam jel sanjam u boji ili ne..? moram obratiti pažnju kad budem sanjao. ti sanjaš u boji.

crnjak

A gdje samo uspiješ uvijek naći te strašne slike? :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr