N'oubliez jamais....

Vjetar raskopava more,ja sam na brodu isplovio sam
Vjetar se dize,rusi na mene,ja njegovu namjeru znam
On zeli isprobati snagu,na mene obrusava svu svoju moc
al ja sam krenuo tamo gdje zelim,i tamo gdje zelim cu sigurno doc!
Ne ne bojim se Juga,ne bojim se Bure,ne bojim se neba,dubine ni dna
Podivljali valovi me uzalud jure,na krilima vjetra poletjet cu ja, ne
Ne mogu mi nista,ne mogu mi nista, sve prirodne sile ni sav njihov bijes
Ne mogu mi nista ni zega ni kisa, na krilima vjetra ja nastavljam ples!
Nocu kad nevera stane, i nebo kad prekrije zvjezdani roj
More ce vidati stecene rane, i skupljat ce snagu za jos jedan boj
I pozvat ce upomoc vjetrove nove,i nebo ce munjama parati noc!
Al ja sam od onih sto vjecito plove, i tamo gdje zelim-ja cu tamo i doc!!!....
Ne ne bojim se Juga,ne bojim se Bure,ne boj.......
(Daleka Obala)
Nece nikada zaboraviti to oblacno ljetno jutro.Bila je sredina kolovoza,ljeto zacudjujuce promjenjivog vremena.I vec je i par dana prije ovako puhalo,ali on je bio daleko od mora,daleko od vjetra.No ne i sada.Zestok dorucak,jer za borbu sto je slijedila treba imati puno snage u tijelu,i odvaznu dusu.A duh najbrze klone kad mu porazis tijelo,znao je on dobro sto ga ceka,na pucini to jutro...dok je nosio svoje jedro i dasku na plazu,gledao je ljude kako u panici zavaraju suncobrane,kupe svoje rucnike i hvataju luftice i lopte koje vjetar nosi kao...kao sto ce uskoro nositi i njega,samo sa jos manje muke i truda.Znao je dobro sto ga ceka.
Nije dosla iznenada-tu neveru su najavljivali par dana unaprijed,uz posebna upozorenja nauticarima...je li on nauticar?A valjda jest.Svejedno,trenutak ranije sjalo je sunce,nepodnosljiva vrucina bez daska vjetra,savrseno onome tko ne pozna more.Kao ulje ravno-to nikada ne sluti na dobro.I odjednom je samo okrenulo.U trenutku,sasvim neocekivano.Ne i za njega.Prvo kao slabi nalet vruceg ljetnog vjetra,odvratna sparina koja gusi i ubija da nemozes razmisljati...moralo je doci do promjene,on je to znao.Sjeo je uz obalu i cekao.Djevojke koje su prolazile vidjele su samo tipa koji se preserava kraj svoje daske,jer eto tako misli da ce ga one tako lakse zapazit,ali nije ga bilo briga,on je znao sto ceka.Ceka uostalom cijeli zivot,sto je jos pola sata?
Osjecaj u grlu,dok je vukao dasku u vecu dubinu,u plicaku je kamenje;strah kad je otisao dovoljno daleko da mu stari,veliki borovi vise ne zaklanjaju pogled na zapadni dio neba,tamni,sivo-crni prijeteci dio neba...puse sve jace, i pomislio je:to je to,ovo si cekao cijelu godinu."Dan velikih valova",sjetio se tako nekakvog filma,tog naslova,o surferima...ali on je windsurfer,i to tek malo vise od pocetnika,a ovo sto dolazi sve blize je.....-prekinula ga je grmljavina.Daleka,udaljena,ali ljude nikada ne plasi sam izazov toliko kao cinjenica da se priblizava sve blize,njegovim svjesnim izborom,neumitno...adrenalin se oslobadja u njegovu krv dok vjetar polako prelazi u fijuke..."jugo ce,kazu,oni sto vide,da ponovo krecem na put za nigdje..." -prva pjesma koja mu zatitra na usnama......sada je vec dovoljno daleko.Mokar do pasa-dobro,jos nije hladno,vjetar je jos uvijek vruc,nekako tezak,pun...necega.Nije znao reci cega.Naelektriziran.Ali osjecao se,sa svakim fijukom,refulom,more je odavno pocelo odgovarati na njegove naredbe i odlucilo njemu otezati zadatak valovima....uvijek ti nesto dodatno oteza zadatak,kad svjesno odaberes tezak izazov.
Odmah se sjetio svoje zadnje ljubavi,veza na daljinu.Takve stvari nikad ne uspiju,zahtjevaju beskonacnu neprestanu kolicinu energije,truda i snage...sve je to isto,za sve plemenito i dobro se moras sam izboriti.Ma glavno da mi je kosa suha,sa mojom kilazom cim zadje sunce cu se smrznuti inace na ovom vjetru...mislio je dok je pokusao izvuci ogromno jedro iz vode.Preveliko je,a daska premala za mene,prelagano tone.6 m kvadratnih,a za ovo sto sve jace dolazi i 4 metarsko jedro bi bilo previse..."Al kacco maloso anke i pelli disturbano"-rdjavom kurcu i dlake smetaju,sjetio se rijeci svoga oca kroz osmjeh,dok je srce lupalo sve brze i brze,a on drzao jedro niz vjetar,pokusavajuci odrzati ravnotezu na valovima i uvjeriti se da je i ovaj put isto kao i prije,da ON ima kontrolu i drzi stvari u svojim rukama,nema uopce veze sto se valovi vec pjene na vrhovima...brzi pogled na obalu-ljudi se i dalje kupaju,sada znatno manje nego prije pola sata,a inace rucnicima obojana obala je sada dosadno siva...
ok,dosta se izmotavao,vrijeme je...sparina,zrak mozes skoro nozem rezati,tesko se dise i neda ti da mislis,da osjecas...vjetar je presao u fijuke,jadan onaj koji je sada na otvorenoj pucini...i bolje,sjetio se koliko je puta puhao tek reda radi,ni sa jednom tridesetinom svoje pune snage,jedva dovoljno da stignes sa jednog kraja zaljeva na drugi...mlak,obican,nikakav.Ne mozes otkriti tko si i kakav si na mlakom vjetru.Sjetio se da ga je uvijek zadirkivao,podjebavao,izazivao da mu pokaze sto moze,svoju skrivenu snagu...i ovaj put isto,ali nije bilo isto.Precrn je zapadni dio neba,skoro nad njim.Svejedno,vise da sebi da hrabrosti protiv fijuka refula vjetra,nego sto je mislio da vjetru treba izazivanja da bi jace puhao,krenuo ga je draziti.Na sav glas,pa sta,nema nikog u blizini.Nakon par pokusaja i jednim pljusom u vodu,uspio je napuniti jedro,a daska se odmah trznula,bacio je svu svoju tezinu unatrag,kao da ce past,da mu vjetar nebi izbio jedro iz ruku...stvarno gadno puse,skoro kao ona bura-pomislio je.Ma,zajahao sam ja i jaceg od ovoga,nema veze sto grmi,porazio sam te prije i porazit cu te ponovo...-njegove misli,dok mu tijelo u grcu steze jedro koje se otima i divlja,sa njegovih ruku preko kraljeznice na noge snaga se prenosi na dasku,ali ne razmisljas o tome,ne razmisljas o nicemu kad poletis na vjetru,kad se more svuda ispod tebe zapjeni dok ga sijeces kljunom daske...
pogledao je otraga svoj bijeli trag na moru,brazdu koju je napravio u manje od 2-3 sekunde...jos to nije to,znao je da ce jos jace puhat,a i nije se oslobodio sasvim straha,to jedro moze pruziti puno vise...sad klizi brzo kroz more,a trebao bi letjet,odbijajuci se o vrhove valova kao kamen kad ga bacis,da napravis zabicu...ma daaaj ovo cekas cijelu godinu,to je to,to je TO-iskoristi ga!Sada!Upotrijebi vjetar,'zajasi',unisti ga,porazi-da jak je ali ti si jaci,baci se sasvim na ledja i upotrijebi ga...uvijek,ali uvijek se sjetio usporedbe sa zivotom,sa ljubavi,u ovom trenu.Kad shvatis da,da bi usitinu postigao nesto,moras izvuc sve iz sebe,svu svoju snagu,jer jedino tako mozes savladat silu koja je daleko jaca nego sto bi ti ikada mogao biti...Znao je on dobro sto ga ceka,to ljetno jutro.Malo je ljudi-i bolje,mrzio je surfere koji jure za tudje oci,da bi ih drugi vidjeli kako su sjajni-on surfa sam,ionako je to sport za jednoga...steta sto nije za dvoje,pomislio je.Pocelo se bijelit more,sunce je zaslo,svladali su ga oblaci sa zapada,i vise nije plavo sad je kao nafta,tamno sivo svugdje izbrazdano bijelom pjenom valova koji divljaju...pobjesnjelo more,podivljalo sasvim,i vise nije onako zabavno kao ranije-vjetar je jos jaci,vise nema refula sve je jedan dugi,beskonacan fijuk i zavijanje vjetra koji je odlucio pokazati ljudima sto zapravo moze...upozorili su ga na radiju,ali mladost nikad ne slusa o stvarima koje su jace od njega,jer u njegovim godinama mislis da si neunistiv.Najcesce i jesi.Do prvog poraza.
Prva greska-vjetar je dobio svoje-bacio ga je u more.Psovka i vec je ponovo na dasci,osamucen od pada pri velikoj brzini,kao da te netko sakom lupio...nema veze,ni prvi ni zadnji put,samo sto jos nikad nije puhalo ovako... "Vjetar raskopava more ja sam na brodu isplovio sam,vjetar se dize,rusi na mene,ja njegovu namjeru znam,on zeli isprobati snagu na mene obrusava svu svoju moc!Al ja sam krenuo tamo gdje zelim i tamo gdje zelim cu sigurno doc!..." Daleka obala,koliko je puta slusao tu pjesmu kod kuce,cekajuci,mastajuci o ovom trenutku...zile na rukama i nogama se napinju dok vadi jedro iz mora,glupo da se sva ta brzina i sloboda izgubi samo sa jednim padom,jednom greskom,trenutkom nepaznje.Da,sloboda,stegnuo je jedro naglo prema sebi,i bacio se unatrag da tezinom nadjaca snagu vjetra,i pojurio.To si cekao,to ces cekati do iduce godine-iskoristi trenutak!Zgrcio se i primio jedro u celicni stisak,tek 5 minuta a vec osjeca tetive na rukama kako bole...bacio se unatrag i ledjima skoro dotaknuo vrhove valova ispod sebe,od fijuka vjetra u usima nije cuo nista drugo,i pojurio brzinom koja se jedino moze usporediti jurnjavom na Jet-ski-ju...samo je kobilica bila u moru,ostatak daske se odbijao o vrhove valova i on je prvi put to ljeto LETIO!
Od kose na licu i kapljica zapjenjenih valova koje su mu se u brzini zabijale u oci nije nista vidio.Brzina vjetra u njega,njegova brzina u vjetar,cinilo se toliko brzo da ce se polomit ako sada padne.....i pao je.Isti trenutak kada je pomislio na to.Strah.Samopouzdanje da je to prevelika stvar za mene.Dok je cinjenica puno jednostavnija-kad padnes-ustat ces i krenuti iznova.Ljudi uvijek na kraju ustanu,i krenu iznova.Mokar,kilometrima daleko od obale,tresuci se od hladnoce,nebo je sasvim sivo-crno,ne vidi se vise plavetnilo,ni komadic vedrog neba,a valovi toliki da kad ga poklope ne vidi vise nista oko sebe,a i dalje sve vise rastu...na dlanovima stari zuljevi,'samo da moja koza na dlanovima izdrzi,da ne pukne jer onda sam stvarno najebo'.Trebaju mu bolje rukavice.Manje jedro.Treba mu...stotinu razloga zasto da odustane mu je proslo glavom,prsti na rukama ga vec bole i samo kad ih mice,znao je da ih uskoro nece biti u stanju ispraviti,od grca kako steze bum jedra...sjetio se svojih opisa surfanja bivsoj ljubavi,i objasnjavanja koliko je to zahtjevan i iscrpljujuci sport,objasnjavanja zbog cega se ipak ide svjesno,namjerno muciti tako necim......a istina je-tek tada,kad nevera opali sa neba po moru,tek kad vjetar podivlja i pokaze svoju snagu,kad se more zapjeni divlje i bijesno,tek kad on usprkos svemu uspije poletjet na vjetru,koristeci bezobrazno bahato tu silu zbog koje su se sve brodice male i velike sklonile na sigurno,koristeci vjetar bas za nista,jednu beskorisnu aktivnost od koje ce zaradit samo raskrvarene zuljeve na rukama i istegnuce bicepsa i podlaktica...sve za brzinu,za bolesno ludu brzinu,za osjecaj slobode i zivota dok letis,doslovce letis....tek tad ti more pokaze tko si zapravo.Kakav si,sto ti je vazno i koliko si jak.....da,tako nesto joj je ispricao,u objasnjenje ZASTO to radi...zasto kad padne,pri tolikoj brzini da mu udarac o more izbije zrak iz pluca,zasto se podigne,obrise lice i oci od mora i tresuci se od hladnoce iskoristi zadnju snagu da izvuce jedro i krene ispocetka,sad vec sasvim iscrpljen,samo stotinjak metara koje proleti u sekundi-dvije-3,dok ga iznova vjetar ne srusi,najjaci kojeg je ikada vidio...i nema veze sto grmi,toliko glasno kao da je u sredistu oluje,nema veze sto ga sve boli kao nikad do tad,i nema veze sto najvjerojatnije nece imati ni snage ni vjestine vratiti se natrag...osjeca se zivim,ziv kao rijetko kad u svom zivotu,samo uz tu grmljavinu,uz po neznam koji pad u more,nije uopce vazno...jednom kad osjetis tu slobodu,nebude vise vazno sto je hladno,sto svaki misic vristi od bola,sto ga valovi ponovo bace dolje a da se nije pravo ni uspravio jos,i sve krece iznova,isto,osim sto on nije isti.Promijeni te vjetar,promjene te ti porazi,umore tijelo i duh i svaki put iznova je sve teze krenuti ispocetka i svaki put ruke jace bole,ali te i promjeni na bolje jer znas kakva te sila ceka.I da ju mozes pobijediti,kao sto si i ranije uspio,ako krenes dovoljno snazno i sa ludom vjerom u sebe da se mozes vratit na kopno....oslabe te stara sjecanja,i ojacaju prosla iskustva,mozda fali hrabrosti ali njemu tu psovke uvijek pomognu,podrugivanje vjetru i izazivanje njegove moci,jer sto god da iduce stavi pred njega on je vec to prosao,ta igra sa silom koja ga moze slomiti kao cackalicu,samo ako joj to i na trenutak dopusti,ako se preda,silom jacom od bilo koje druge e a on ga je zajebao,od njega napravio slugu,makar na tren.Makar na trenutak,stvari idu u mom pravcu,kako ja hocu.
Pobjeda,protiv neceg prejakog da bi bilo pobjedjeno.Do iduceg pada u more.A onda sve ispocetka,dignut ce se natrag gore.Mislim,mogao bi on nazvat mobitelom pomoc.Ali svi se predaju.E pa ja bas necu.
"...I sta su jidra,dok se tuku s vitrima? Ka fete sira,dok ih lomis prstima! Ali ja sam bolji i samo sada postojim,Dok se borim i kupim vitar prsima
To bi tribala vidit i sa mnom podilit,
ljubavi

ma ti si munjen:)

sviđa mi se početak i neda mi se čitat dalje