Zapis iz mojega dnevnika i iz života

(Ovo su zapravo. Arsenovi. Ustvari Britvićevi. "Vrtovi malih kuća". Prevedeni. U retrovizorskom staklu.)
Vlak za povratak. Dolazi na kolodvor. I čudni mirisi zime. Pune nagorjelog dima iz dimnjaka. To su dijelovi slike. Njega kao i obično ne vidim. A baš je on. Taj koji tu negdje prelazi. Iz jednog svijeta u drugi. Ni jedan ne voli. Prvi jer ga je otjerao od sebe. Drugi zato što ga je uzeo bez pitanja. I sad mora čekati da prođe dovoljno vremena. Za ono što slijedi. Prepuno obećanja koja će se ispuniti samo ako bude. Strpljiv i uporan. I dovoljno puta prijeđe put od kolodvora do bakine kuće.
Sumrak. Zgradama kraj kojih prolazi. Osvijetljeni su prozori. A iza njih se upravo događa baš onakav život. Kakav je. Ne znam baš točno. Kada. Ali bilo je to negdje. U onom ostavljenom svijetu. Namijenio sebi. Ne dopušta si sumnju. Pa ipak volio bi liftovima, stepenicama, balonom. Popeti se do tih prozora. I bar jednom sve zamišljano provjeriti. A najviše osjeća li se u sobama. Iza tih prozora. Prezreli miris zadimljenog zimskog zraka. Ispunjenog tihom i tako samom tugom. Koja ga jedina štiti od hladnoće.

Teško te je čitati. Šteta.

Na desktopu mi je crno-bijela fotografija. Zima je. Onaj trenutak kada dan naprasno prelazi u noć. Fina snježna izmaglica obavija drvored breza isprepletenih krošanja. Sačinjavaju tunel na čijem kraju nema ništa. U stražnjem planu

kuća s ugaslim prozorima. I ništa više. A putnik stoji sam sa sobom. Ne zna kuda da krene.