Čarobni brijeg

Tako je lijepa.

Savršeno okrugla. Zelena ispod svoda. Plava iz svemira. S lutajućim pahuljastim pjegama oblaka. Baš kao i ja.

Moja blizanka. Moja jedina.

Našli su je nedavno moji lovci na planete. Teleskopom. Sakrila se iza svoje malene crvene zvijezde. Tako blizu, a tako daleko; tek dvadesetak svjetlosnih godina od mog Sunčevog gnijezda.

Sirota moja bića još ne plove među zvjezdama. Tek nekoliko njih poznaje slobodu od sila kojima ih držim čvrsto na površini. Ali, trude se. Gomilaju u orbiti mehaničke oči, što prikupljaju svjetlost dalekih zvijezda. Ponekad sanjaju o putovanjima kroz mračne hodnike svemira, od sjaja do sjaja. No, još nije vrijeme. Ne znaju kako. Naučit će. Brzo.

Jer, pronašli su mi nju. A ja cijelim svojim postojanjem već drhtim u očekivanju. I imam plan. Poslat ću ta bića-spore njoj u susret. Ako već njezina bića-klice ne putuju do nas. Jer, moramo se sresti. Moja želja odjekuje prazninom kao krik čežnje nad usamljenim kanjonima.

Lijepa je. Velika. Veličanstvena.

Da, veća je od mene, pet puta raskošnija. I divno topla. Bića, ona zadnja, meni najdraža, ona koja nose nadu i napredak, kažu da je ista kao ja. Za život topla. Nad njom je voda, to vrelo mogućeg života, tekuća i živa; tako je zamišljam u svojim slijepim snovima. Jer ja odavde ne vidim i ne čujem njezin dah. Ali, osjećam uzbuđenje koje me prožima od svakog uhvaćenog i objašnjenog podatka.

I sanjam dodire.

Prvo, granicu heliosfere njezina patuljastog sunca. Brodski kompjuter probudit će mi djecu iz hladnih snova kad sjaj tuđe zvijezde crveno obasja vanjske senzore. Uzbuđeno će slati poruke kući, poruke koje putuju dugo. No, ja ću već znati. Ja sam i u njima i u brodu; svi ti dijelovi vibriraju kroz parseke istom, mojom, frekvencijom, neograničenom zakonima prostor-vremena.

Putovat ću s njima.

A onda sve bliže. Polako. Da nas zagrli njezina gravitacija i zavrti u stabilnoj orbiti. Da me osjeti, osjećat ćemo se izbliza.

I plesati, plesati.

Želim osjetiti titraje njezinih orkana nad vodama. Drhtaj rastaljenih metala u utrobi dok pomiču tektonske ploče. Suptilne kvantne vibracije što ih bez prestanka širi kroz eter. I valove uz litice u smiraju crvenog dana. Otoke u beskraju, usamljene, razdvojene, baš kao što smo i mi bile.

A možda, nadam se, možda će nas na noćnoj strani dočekati galaksije osvijetljenih gradova i sela. Svjetlucavih uspavanih bića. Njezina djeca i moja, sjeme našeg budućeg života.

Ona se zove Gliese 581 C.

A ja je zovem Ljubav.

eeej to ti je ono ko...press yny key to continue.....mislim ak ne znas koje ces ...jebga....:)))))

any)*

a gdje je yny key? :DDD

aha, to su tri :DDD

a da....zaboravio sam ...enter :))))

il se to kod tebe kaze hvaljenisus ...? :)))))

kaže se: bogsvetidaradi :DDD

on je svoje odradio.....sad prima samo reklamacije....:)))

ma ko će to smeće reklamirat? :DDD

a sad jedan prijevod za nas na Zemlji:)))))

ljubav je ljubav, pž, ma kako je zvali, ne? :)))

ne treba mi prijevod za Ljubav već za ostatak teksta:)))))

a šta? nađe, ide, dođe, tulum :DDD

hahahahahahaha ovo bi bio prijevod za plavušu:))))))

pa zna plavuša što drugoj treba :DDD

Eee, lipa je. A ima ih još.

Baš sam večeras gledao jedan dokumentarac kako je vjerojatno nastala zemlja i život na njoj. Mi smo svi stanovnici svemira i tko zna, možda baš na toj tvojoj planeti netko Zemlju zove ljubav :)*

far away far away far away far away far away far away far away far away far away.....

...hmm, piše da je oko 50% veće mase nego zemlja, jebote, koji bi užas bio tamo stati na vagu...:)