Dati dio sebe...

     Ima nekih riječi koje ostanu urezane u misli.I slikovno, ako su pročitane, ostaju u sjećanju jednostavno zauvijek pohranjene.Točno znamo gdje je bio zarez, kako je rečenica započela i kako se završila.
     U mojim mislima odzvanja i zvuk iako ga nije bilo, i vidim lik iako nije bio prisutan.Jednostavno sam oživjela napisane riječi i stvorila virtualnu sliku...Tvoju sliku...
     A tada si samo jednostavno rekao..."Ne želim ti reči zbogom"...I bilo je sve rečeno na tako jednostavan način.
     No svatko u svom malom svijetu pokušava skinuti zvijezdu repaticu, obojati nebo pastelnim bojama.Zavarati noć da postane dan,a zimu da se jutrom probudi u ljetu.I mislimo da nam ide, sve dok svatko ne legne sam u svoj krevet i pusti misli jedno prema drugom.I tada je sve jasno, tako blizu, a tako daleko....I boje se pretvore u sivilo.I tako dan za danom...

Znam da ćeš sad reć kako si to napisala zato što se baš tako osjećaš ... ali pokušavam se sjetiti jesi li ikad napisala nešto vedro, nešto što se ne pretvara u sivilo. Za svoje dobro moraš to sivilo oživjet duginim bojama ... imaš za koga ... pozdrav tebi Ericca ... i svima!

Nemoj da ti sada pejstam neke otkaćene logove i pustim ih ponovo :)))
Znaš da je pisanje odgraz stanja u kojem jesmo ili samo sjećanje na neke događaje.Nisam tužna, samo sam pisala...po sjećanju :)))

Kako ono Bajaga pjeva?Život je nekad siv,nekad žut...

..."i tako dan za danon ...dok sivilo ne pretvori u boje..."

I tako dan za danom...dok u zivot ne udje netko tko ce ga ponovo znati obojati svim bojama u najljepsim nijansama... njezno i tiho, sa puno ljubavi... pozdrav :)

Suzy, najživotniji smo kada smo u akciji, kada se borimo za nešto, valja ima nešto vrijedno na svijetu ili neko za što se isplati boriti, razdaljina ne mora biti prepreka za ljubav...puno pozdrava