Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
Nešto dubinski nije štimalo. Sve osim nje. I onog koji je nešto donio. Kasno navečer. Na ulazna vrata. Poznajem. A ne znam im imena.
I kuća u kojoj smo svi. Nikad viđena. Prije.
Ali uvijek mora postojati. Priča. Tako naš mozak funkcionira. Pogotovo kad mu daš na volju.
Malo me čudilo kako se uvijek uspije. Presvući. U mojoj blizini. A da ja to tek naknadno primijetim. Tako i taj put. Legla je u krevet. Položila lice na jastuk. I činilo se da je gnjavim. Svojim govorenjem. Bez riječi. Okrenuo sam se. Valjda iz pristojnosti. I krenuo prema vratima. A onda. Onaj impuls. Strah da ću nešto zauvijek izgubiti.
Vratio sam se. Do kreveta. Promrmljao neku ispriku. Pa s obje ruke uhvatio njenu glavu. I okrenuo je prema sebi.
Morao sam. Prvi put vidjeti njene oči. Ili samo pogled.
Tako naš mozak. Priča. Nama. O nama?
A kad se probudimo. Mislimo da smo. Samo sanjali.
 

A naš dan? Kako je izgledao u snu onoga koji se probudio? Može li se iz njega sastaviti priča ili predstavlja tek nisku slika, polupoznatih likova i poluprepoznatih mjesta nepoznatih imena? Procijep između jave i sna kao mitsko mjesto susreta Njega i Nje?

"Procijep između jave i sna kao mitsko mjesto susreta Njega i Nje?". Vidiš. To mi se sviđa. Mada mislim. Da su ta mitska mjesta. Zapravo. Jako mnogobrojna. Nasreću. Ili kako već.

Kad bih ja režirala ovaj san, ona ne bi imala pogled. Prazne oči. (Ili je to Fritz Lang?)

Ima razloga. Zbog kojih san nije ispričan. Sa svim detaljima. I do kraja. A prvi je. Samo ovo. Bilo mi bitno.

iz gotovo svake ove rečenice bi se dala napisati priča. ili san. svejedno.

hej!lijepo ti je ovo...

Pa što? I ti si.