How many frogs do I have to kiss...

Stoje dva frajera kraj šanka jedne subote oko 23.45 u jednom od bezbrojnih istih kafića kakvi se mogu naći širom poznatog univerzuma i komentiraju žene, tj. njihov izgled i 'koju bi rado'. Kao da se njih pita... -Gle onu malu u crvenoj košulji, a je dobra, e... -Aha. Al' ima tipa, znam ga ja, vidio sam ih zajedno. -Pa nema veze, uvijek možeš ulet neki napraviti, vidi se iz satelita da se mala dosađuje, a? -Ulet? Si ti normalan? Frajer joj je sad izletio iz BMW petice, star tri godine, sve ima, jebo ulet kad sam na biciklu doš'o, eej.-Mala je sponzoruša, a? - Ma nije moj tip ionako, nešto mi je koščata, sve neka anoreksija, vidi kako to sve klepeće. Ne isplati se trošit' vrijeme.. -A buca ona, kraj vrata, s nekim frendicama? -Ma nemoj me jebat.. vidi se i zašto je s frendicama, gle to dupe. Pusti, imam ja svoj tip koke...
Sve to vrijeme ja stojim pola metra od njih za istim tim šankom i cijedim treći gin preko iste kriške limuna i mislim si kako taj tip cure vjerojatno ne živi u ovom kraku galaktike, al' jebi ga, nismo svi iste sreće, jel'? Ona je ima više, on manje. Razlog zašto sam ja u bircu koji mi inače ne bi vidio ni sjenu i gdje mi frajer za šankom toči novu cugu u staru čašu kristalno je jasan, samo ja se ne prepoznajem u toj slici... Igram se lava. Tu sam već sat i sitno i nisam se pomakao s mjesta. Došao sam ranije, tako da bez gužve mogu odabrati mjesto s kojeg se vidi ulaz i dio ceste vani. Ogledalo iznad šanka u kome se vidi dobar dio stolova i separea samo je bonus, ali kažu da sreća prati hrabre, zar ne ?? Kako se stvara gužva, tako se ja utapam u sliku i nestajem, maskiran ljudima koji mile unaokolo. Imam na sebi crnu košulju i traperice koje su vidjele i bolje dane. Crne cipele se slažu s onim što nose konobari, kao i ostatak garderobe. Nevidljiv sam... Čekam zebru da dođe na pojilo, a nisam siguran da će doći.
Zašto cijela ova parada? Nije moj stil...ali kao i onaj lik do mene čiji me lakat sada već bode u rebra i ja imam svoj tip. Cure, je li... I tko je bio iznenađen kad mi je srce preskočilo par otkucaja zbog jednog bezveznog rukovanja u jednom usputnom upoznavanju...? Frend me zvao van, idemo se napit' pa on natrag sutra na teren i nema ga do slijedećeg crvenog datuma u kalendaru. Ide i neki njegov pajdo i vodi curu, bit će s njima neke dvije bez pratnje ispast će OK. Dobro, isto mi je s njima ili bez, vidim gdje to vodi. Puzanje kući u 4.25. Još dvije žene koje će se pitati zašto se to njima uvijek dogodi...i tad mi je pružila ruku i ja je prihvatih s društvenim osmijehom, kao drago mi je, a sve autopilot kao i svaki put kada znaš da je vjerojatno nikad više nećeš vidjeti i samo se trudiš ostati pristojan.
Tog trena kada smo se dotakli meni su se popalila sva svijetla odjednom i zbog preopterećenja odmah su se sva pogasila. Samo je jedna vatra ostala... ona pleistocenska u malom mozgu i kraj nje jedan prilično pospan pračovjek odgovoran za moju spontanost. Ne viđamo se baš, on i ja. Dobri smo, ali on se teško probija kroz tehnološku zbrku u mojoj glavi, a ja njega baš i ne vidim od svih LCDa i LED svjetala. Ali sad je predhistorijski mrak i zvijezde se vide bolje nego ikad... Posebno one u njenim očima. Vidim cijela sazviježđa kako se okreću oko nje i ja se vrtim s njima i pomalo se gubim. Onaj momak kraj vatre uviđa svoju priliku i urla (slaba kontrola nagona, ali takav je, ne misli on ništa loše): TO MALI, VIDI JE !!! ONA JE PRAVA, NJU ČEKAMO CIJELO OVO VRIJEME, HAHAHA, VEĆ SAM MISLIO DA VIŠE NEMA NADE, TOO! DRŽI JE, NE DAJ JOJ DA ODE, LUPI JE PO GLAVI AKO TREBA!! Ne znam jesam li spomenuo, slabo se kontrolira...
U stvarnosti sve to traje 2 sekunde, ali ja nisam isti čovjek koji je pružio ruku. Upecan sam i sad se koprcam, a najčudnije je što je udica tako slatka bez obzira na bol. Ne želim je se riješiti... Bio sam cijelo veče u omaglici i svaki put kad me pogledala ja sam pomislio -Vidi, gleda me u oči i vidi me potpuno razgolićenog, nema te stvari koju mogu njoj sakriti... Ove oči vide sve, vide mene i kada budu vidjele ono što im se ne sviđa, otići će i ja ću umrijeti. I prvi put u životu ne mogu slagati da se prikažem brži, bolji, jači, pametniji. Bojim se... Ako joj slažem makar i najmanju stvar, ona će znati i to će biti kraj. Bez osude, bez prijekora samo će se okrenuti i otići, a ja mogu slobodno u Legiju Stranaca ili na odmor u Kabul...
I sada čekam da se pojavi u bircu koji ne podnosim, ali ona tu dolazi, dakle i ja tu dolazim jer nemam izbora. Flaks je otpustila ali me nije bacila natrag u vodu i meni ne ostaje ništa drugo nego plivati njenim tragom i nadati se najboljem...Naravno da sam je spazio iste sekunde kada je prošla po cesti bez obzira na gužvu. Kao da mi je došla uz vjetar pokupio sam njen miris i svaka dlačica mi se nakostriješila, srce podvostručilo ritam a svi zvukovi su izgubili značenje. Čujem njene korake... moram vratiti čašu na šank jer su mi se dlanovi tako oznojili da staklo klizi... a sad sam bio normalan. Ne mičem se i ne gledam u njenom smjeru jer to privlači pažnju, a ja još nisam spreman biti otkriven. Znam točno gdje je iako je ne vidim, ali ne treba gledati u Sunce da bi znao gdje je, točno? Osjetim vrelinu njenog postojanja i sve oko nje je samo pozadina, pozornica po kojoj ona hoda, nesvjesnom lakoćom... To je to, sine. Čekaj još minutu i netko će se uvaliti i ti ćeš biti peti kotač. Idi sad ili naruči novi gin i pravi se nevidljiv. Ali kako ću sam, bez podrške? Pleistocenski frajer je zbrisao u svoju pećinu i virka iz sigurnosti, a meni treba pomoć... -Khm... treba ti asistencija?
Lik iz zbrke uma se pojavio na čistini mog straha i vidim ga jasno... Ima moje lice...znači jedan od onih. Čist je, popeglan i počešljan ali nije zalizan ni posebno uređen. Izgleda kao da se sad sprema uhvatiti se nekog fizičkog posla koji nije njemu u korist, ali pomoći će nekom drugom... Nema gela u kosi, niti nosi modnu marku bilo čega. Ima ožiljak na desnoj podlaktici koji se vidi jer su mu rukavi košulje zarolani prema gore.Liči mi na jednoga od ranije, ali on nije imao ožiljak i oblačio se skuplje. -To je Laž. On je na bolovanju...ja sam ti večeras jedini izbor. Ako trebaš pomoć... da se upoznamo, ja sam Iskrenost.
Pogledam ga i razumijemo se bez riječi, ipak je on ja, na neki način koji mi nije potpuno jasan i kažem na glas :-Idi tamo, idi sada tamo i reci joj sve, baci joj se pod noge pa ako te zgazi, bolje ona nego neka bez veze... Lik na šanku koji je raspredao o tipovima cura me čudno pogledao i otkrenuo se sa facom 'jebote, kaki ludova sve ovde ima, e..'
Ah, da, zaboravio sam... ona uopće nije moj tip. Ona nije nikakav tip. Ona je jedinstvena.

odličan.

jel to sve treba pročitat, il se može samo nako komentirat

samo joj nemoj molim te priznat ovo sve napisano..glumi malo ..nedodirljivog..al nemoj pretjerat..i onda joj, ako to sve naravno uspije ..pokaži ovo za koju godinu:) blago joj se:(

ajme...... :))))))
nevjerojatno :))))))
ovo je u biti ono što svi mi negdje tražimo :))))))
uglavnom... slažem se sa stihijom, malo hladnoće dobro dođe al imam feeling da ti to dobro ide i da znaš pravilno dozirati začine toplo/hladno :)))

htjedoh još samo reći tekst je zakon, kao i svi ostali :)))))

Nemrem citat cijeli blog. Lik u cyber caffeu mi naplacuje po minuti : )

jako dobar. svaka čast:)) za koku više-manje...zaljubljenost dođe i prođe...blog is what matters!