Pogled iznad tipkovnice

Bio sam osamljen. Osamljen, i bez samog sebe. Što me to odvojilo od živih stvari?!? Tko me je u hladnokrvnog čovjeka pretvorio?!? Gdje sam to zalutao?!? Čemu ta odsutnost?!? Mislio sam da sve je u redu. Mislio da problema nema. Mislio sve je usputno. Mislio, život je samo jedan dan, kojeg proživljavaš svaki dan. Živiš, stariš. Lice se mijenja. Dlaka po dlaka odlazi s glave, bez pozdrava napušta tjeme, a one koje ostaju obješene postaju, i svaki dan je loš dan za frizuru. No, od muškarca u srednjim, zlobnici bi još dodali «kriznim» godinama se ne očekuje takvo razmišljanje. Ruke radne, godinama već. Tijelo mišićavo, ali duh moj slab je. Otančao. Ipak, sretno sam živio u očima drugih. Imaš ispunjen život, rekli bi mi pomalo zavidno, misleći pritom na predivnu ženu koja nosi moje prezime i to jedno, milo dijete kojeg priznah za svoga. I s njima, bio sam osamljen. Osamljen, i bez samog sebe. Najteže je to priznati sebi. Priznati si da svi ti ljudi koji te u životu okružuju, ne znače ti apsolutno ništa. Onda se posramiš. Jer ipak trebaš zaslužiti nečiju pozornost, tj. nečiju ljubav, kakva god ona bila. Iako to pripada jednoj običnoj želji, ne ispunjava se kao većina želja. Ne možeš kupiti ničiju pažnju, nikakvi novci ti neće donijeti ljubav koju trebaš u životu da bi bio normalan.
Sad sam već umoran. Umoran sam od samog sebe. Nikada depresivan nisam bio, a u ovoj priči se takvim predstavljam. Sad mi cijeli moj život izgleda kao sporedna uloga neke nedovršene drame, sporedna uloga koju sam junački odglumio. I kao sad je došlo vrijeme da krenem stvarno živjeti. Kažu stari ljudi, kad pričaju o nekom tko se baš i nije udostojao života svoga, da se neće takav promijeniti ni zbog kog, ni zbog čeg. Već je takvom potrebno da mu poput munje sijevne lampica u glavi, da to što radi nije dobro, da takav život ne treba hraniti, ni disati. Kad se to dogodi, promijenit će se on, promijenit čitav njegov svijet.
A moj čitav svijet promijenila je ona. Druga žena. Tuđa žena. Žena zbog koje sam bez glasa ostao kad sam pred nju stao. Znam da je svijet prepun lijepih žena. Nikada nisam čekao «onu pravu», nikada nisam srce svoje čuvao za «onu vrijednu», nisam vjerovao u to. Vjerovao sam da svaka žena može biti «ona prava». Zašto?!? A zašto ne?!? Nesvjesno, no, baš zbog takvog razmišljanja sam ostavio sam sebi mogućnost da mi se dogodi da jednom i upoznam «onu pravu». Jer iščekivanje…ah…kamo to vodi?!?
Ona, Fiona, je moje sve. Tako sam sretan bio, kad sam je prvi put samo zagrlio. Sretan poput malog djeteta koje se veseli običnoj zvečki. Satima je nisam ispuštao iz zagrljaja, strah me bilo ako stisnem jače, da ću je slomiti. Pravi porculan, moje ruke su mazile. Fiona, Fiona, Fiona!!! Sve moje si. Volim tvoje bijelo, tako nevino tijelo. S tobom seks, nije obični seks, jebena ševa, s tobom seks je ono što neki ljudi tako olako nazivaju «vođenje ljubavi». Volim tvoj sjaj u očima, kojeg imaš dok gledaš u obični kolač od višnje. Volim tvoj lepršavi korak, i buni me to što ne znam što te to sprječava da ne poletiš?!?
Fionu, čuvao sam samo za sebe. Ponekad bi mi se učinilo da je zapravo ona nestvarna. Da sam je u svojoj zgužvanoj glavi izmislio. Jer koji to muškarac u srednjim, «kriznim» godinama nema halucinacije o «ljubljenoj, jedinoj»?!? Događalo mi se to jer sam je previše čuvao. Sakrivao. Od svih, no i od samog sebe. Shvatih to prekasno.
Morao sam je imati svakog dana, a njoj nisam dozvoljavao da vidi dan. Morao sam je ljubiti svake noći, a njoj nisam dozvoljavao da osjeti noć. Imao sam je golu u svojim rukama, a njoj nisam dao da se osjeti živom. Sebičan sam bio. I sve to zbog nje, njene ljubavi, njenog osmijeha, pogleda, dodira, usana, koraka. Trebao sam znati da njoj nije stalo?!? Zašto mi se cijela prepustila?!? Zašto tako olako, sigurno dala cijelu sebe?!? Poput ruže cvala je, jer su je moje ruke i moje usne zalijevale. A mogla je biti samo još jedna obična kučka u životu mom, kao i njegovom.
Fiona, otišla je. O ljubavi sada pričati, bilo bi kao da pričam o nekoj arhitekturi, a nisam arhitekt. Napustila me, iako sam joj darovao svoj život. Unio u nju svoju krv. Sretan sam!  Sretan, jer odlučila je imati moju krv pokraj sebe. Sretan sam, jer će je čuvati biće moje krvi. Sin moj krasit će njen život.
Fioni, za kraj, rekao sam; Nek se dijete zove kao ja!
 
NASTAVLJA SE…    

pozdravček.. :-) long time no see :-)

vragec, zivio! ma mi ti se to mimoilazimo :))... ja kroz jutro budem, a ti digitalno sevis radoznale navecer:)))...sala mala! :))

.... ..