Dati dio sebe...

     Stvarno nije lako živjeti u malom mjestu.Znala sam to odavno, ali danas sam opet imala bliski susret sa ljudima koji neke stvari nikako ne mogu složiti u svojim radoznalim glavama.
     Prvi lijepi, sunčani dani izvukli su na ulice ljude.Velika promjena nakon dugih i tmurnih dana u kojima su ulice bile prazne.I tako, prolazim sa osmjehom kroz selo moje malo.Ljudi me čudno gledaju...pitam se zašto?Da li nešto nije ok na meni?Pogledam se...ipak, sve je kako treba.Uđem u trgovimu, naravno s osmjehom, ponovo isti pogledi?!?!
     Na blagajni me vlasnica trgovine upita:"Da li si dobro?"
"Naravno, nikad bolje."-odgovorih kratko i opet uz osmjeh.
"Pa zar si sretna nakon svega, kako ti uspjeva?"-nastavi ona...
Samo sam ju pogledala i upitala."Da li je sreća zabranjena ili je predodređena samo nekim ljudima?
Da stanem u red pa da kupim 10 dkg sreće, da me ne gledaju tako čudno....Mislim svašta?!I od danas dobro pazite kako se ponašate, da vaša sreća ne ubode u oči neke ljude.Živjelo selo moje malo :))))

hahaha da ne znam mislila bi da si mi susjeda!!:))))))velegrade evo me stizem!!!:))

ljudi su čudna rasa... ne obaziri se i smiješi se od uha do uha :)

...joj to od uha do uha me podsjeća koldo je jadna greškom pocuclala žilet...

mislim da bih popizdila na tvom mjestu. u kući gdje stanujem ima 8 stanova i desi se da neke ljude mjesecima ne vidim, a i kad ih vidim to je na "dobar dan". i to je sve kaj ja znam o mojim susjedima. i više od toga me ne interesira.

kad se shvati da su neki ljudi limitirani u svojim pogledima na svijet, lakse je to podnijeti -- ja sam gradsko dijete, a znam da nikad ne bi mogla na selo no isto se tako moze i desiti i dozivjeti u velegradu :)) ja isto ne poznajem svoje susjede - svako malo me cudno pogledaju ljudi kad me sretnu na stubistu :))))

Život u provinciji ima svojih prednosti i mana, ali sreću ne treba kriti već je treba podijeliti s ljudima, dobronamjerni će uzvratiti, a nešto božanskog entuzijazma će ostaviti trag na svakome, osmijeh grije srce poput ovog prvog proljetnog sunca kada se priroda budi...samo ti ostavi osmjeh na licu i dalje...pozdrav

Budi sretna i ne obaziri se na one što "važu" kako je drugom,sama to najviše i najbolje osjetiš a po tome i poznaš tko ti je koliki prijatelj.I ovim,zavidnim uputi još po koji osmjeh pa nek si misle što hoće i neka "pucaju" od bijesa.Eto vidiš, od nedavno i mene pitaju neka meni čudna pitanja a ja im odgovaram, sa osmjehom naravno i riječima,baš mi je dobro.Znam,onima zlobnima je krivo, ma njima je uvijek nešto krivo...Baš me briga...

e moja Erica, zlato, ljudi su opaki...

sad znam zasto mi je u rijeci tako lijepo :))) pozdrav, draga E.

Ma uživaj draga Ericca i ne brini što Te ljudi ovako ili onako gledaju!Osmjeh i sreća su zarazni,i jadnici koji žive u svojim iluzornim turobnim mislima se boje inficirati ! Ma možeš Si misliti,kako jadnici nisu niti svjesni da bježe od vlastite sreće,za kojom toliko čeznu!
Da su barem dovoljno maštoviti,pa da Te zamole za savjet,bilo bi im mnogo korisnije!