Pitanje

POGLED NA SVIJET



Mi idemo nasim putem, sa ostalima, ponekad i ne misleci i ne znajuci, ponekad i radosno, ali ponekad i muceni sumnjom, potisteni, obeshrabreni i umorni do te mjere da zastanemo i ostanemo u mjestu, kao mrtav predmet, po zakonu koji vazi za mrtve predmete. Ali tada vidimo - cudno - da nas put ide dalje, bez nas, da nase ispadanje i ostajanje u mjestu ne znaci nista ni za koga i ni za sto na svijetu, da je ono iskljucivo i jedino nasa stvar, sitna, osobna i ne puno lijepa stvar. I mi se dizemo i idemo dalje sa nasim putem i svim zivima koji su na njemu.Najmanje stvarnog osnova imaju i najvise nam stete nanose osjecanja bilo gorcine, bilo manje vrijednosti i stida zbog toga sto smo takvi kakvi jesmo, bolje receno kakvi mislimo da jesmo. U onome sto o sebi mislimo ima vrlo malo onog sto stvarno jesmo a puno svega drugog, narocito onoga sto bismo zeljeli da budemo ili sto se bojimo da ne budemo. Zbog toga predstava koju imamo o sebi nikad nije tocna; cesto se mjenja, ponekad je potpuno nevjerna. I covjek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni osobito ponosan ni osobito postidjen.Takvi smo mi ljudi, jednom mjerom mjerimo rijec kad je upucujemo ljudima oko sebe, a posve drugom kad nas ta ista rijec, vracena, udari u lice. A stvar bi bila u redu kad bismo, upucujuci rijeci drugome, imali barem deseti dio one osjetljivosti koju pokazujemo primajuci tu istu rijec upucenu nama. Svijet ne postoji. To sto vidimo oko sebe i sto nazivamo svijetom, to su u stvari nase zelje i nagoni, i tim zeljama i nagonima stvorene misli, osjecanja, postupci. Kad se ugase nase zelje i nagoni, nestane i svijeta oko nas. Ostanemo, na zalost - mi. Jos neko vrijeme. A to se vrijeme ne moze ni zvati zivotom.I. Andric

prelijepo, znaš...