Dnevnik jedne tračerice

Lov. Prvobitno namijenjen prehranjivanju. Vremenom postao zabava u aristokratskim krugovima. Danas je to sport. Samo što se lovina promijenila. Emancipacija ga pretvorila u uniseks. Lovci, bilo muški ili ženski, imaju isti cilj. Obaranje rekorda. Lovci su dragi, suosjećajni, potrebni. Kao pauci pletu mrežu, riječima i djelima. Uvijek znaju pravu riječ, pravi potez. Obavijaju tankim nitima, griju tamo gdje zebe. Uvijek na usluzi. Jer lovina upravo treba to, osjećaje, riječi i djela koja ju dižu u oblake. Tu divnu ružičastu koprenu, tako potrebnu usamljenoj duši. Nestaje strah, nestaje oprez, sluh i vid gube svojstva. Ulazi u mrežu sama, sretno se predajući. Na milost i nemilost lovcu. A on? On se hrani uspjehom, dok se na horizontu ne pojavi nova lovina. Jedan sorry i odlazi. Okrene se, ponovi sorry i hrani se suzama. Hrani svoj ego, skuplja snagu za novi lov. Skupio je još jedan važan bod. A lovina? Lovina postaje prazna, usamljenija i nesigurnija nego što je ikad bila. Suze, bijes, jad. Tada na scenu stupaju hijene. One nemaju «hrabrost» lovca, zavide mu, jer to je i njihova želja, ali nemaju muda. Ne znam tko je gori jel lovac ili hijena? Lovac koji osvaja i odbacuje ili hijena koja pod maskom prijatelja, želi pokupiti ostatke?
Gledam ih svakodnevno i jedne i druge i treće. Voljela bih upozoriti lovine, ali na žalost ne mogu, ne čuju. Voljela bih razotkriti lovca i hijenu, ali ne mogu, njihove laži su ljepše od moje istine. Pitam se kad će konačno lovostaj?

Osobe se nesvjesno privlače, slabi karakteri se okupljaju oko jačih, okolina je jača od snage volje, najveći problem je voljeti sebe, razviti zdrav identitet...kako bi postali uopće jaki da nismo prošli mnoga iskušenja i postali zreliji...Onaj tko zna što hoće i vlastite granice nije ni lovac ni lovina, već samo svoj...znači što je bitno, znati što hočemo od života, što želite vi?

Nije bas prikladno skup premisa opisan, previse je pjesnicki izricaj, a da bi se dao konacan odgovor, no svakako mislim da je hijena za svaku osudu! To je jedno nisko i nesposobno ponasanje, jedna situacija u kojoj se netko ponizava hraneci tudjim odbacenim otpacima, zaista nesto jako ljigavo. No, interesantno da nisu svaka drustva u povijesti i u sirinama geografskim tako primitivno i divljacki tolerantna da podnose ponizenja, u nekim drugima se na takve stvari gleda vrlo cisto i civilizacijski napredno. Bio sam zadivljen herojskim cinom dvojice turaka koji su lijepo koknuli svoju sestru nakon sto je silovana. To je jako tesko nekima ovdje pojmiti, kako se to moze odbaciti kompletan zivot nakon sto si uzasno osramocen, nakon sto si ostao zrtva. Jebes zrtve, njih treba kao crknute lesine zaobilaziti u velo sirokom luku, eventualno skoknuti i kopackom za vrat! Neka crknu sto brze, sestro slatka, neka se ne pate. Da, mislim da bi tako trebalo uvijek postupiti. Cinjenica je da ono sto je jednom postalo lovina, uostalom nije ni vrijedno vise paznje. Jebes one iluzije ljudskosti, ono sto se neki ovdje pretvaraju da sojecaju ili jos gore - da jesu, jebes sve te pozerske iluzije osjecaja, bliskosti, uzajamnosti... Sve su to tlapnje, jer sviojet je zapravo fantasticno jednostavan, tocno kao u ovom blogu - imas lovca, lovinu, hijenu, i nema tu nista vise. Nabijem na kurac sve te sto skupljaju otpatke, to su uglavnom evolucijski otpaci, vrste nesposobne za nista drugo nego za keserenjem nad tudjom nesrecom, prate izdaleka lovce i nadaju se nekom otpatku, nekoj crklotini!? A pazi dalje, a i ovo si fino primjetila: "pod maskom prijatelja". To je ono osobito odurno i za svaku osudu. Pa zar to nije fuj? Mislim, zube, nije bas u redu da nam ovako nesto serviras uz prvu jutarnju kavu!? Daj malo obzira pokazi. Inace, tekst (iako vrlo iscrpan) ipak ima mogucnost za prosirenje, jer iako je pitanje vrlo dobro i uopce nesugestivno postavljeno, moguce ga je jos prosiriti. Zube, sta da ti kazem... otvorila si mi oci jutros. Znas, mozda izgleda da se preseravam, jer fakat nikoga jos nisam toliko nahvalio, ali nitko me do sada ni nije tako odusevio! Jeblomater, ovo cu si isprintati i staviti nad krevet, na sofersajbu i djeci pod jastuk. Da, do sada se nisam ponosio bas nekim svojim osobinama, ali ovo "Okrene se, jos jedan sorry, i nahrani se suzama", to mi tako dobro zvuci... A ja imao griznju savjesti? Da, mozda mi se sve ovo toliko-fakat-super svidja jer me amnestira od zivota koji sam zivio dok sam... recimo "bio aktivniji". Svima, cijelom svijetu se isprivcavam! hvala, zube, dugujem ti moj novi zivot!