izgubljena nada

Mittwoch, 24. März 2004  




 

 

Tako strano mi nedostaje

 

 

Odi moja-dodji-hop-Koja mama ili tata nisu ove rijeci uputili svojim ljubimcima po tisucu puta.Koji ljubavnik nije to vec po tisucu puta izrekao svojoj najdrazoj-I koji gospodar to nije vec po tisucu puta izrekao svojoj vjernoj zivotinji.Koje vjerne oci nisu taj mig-te rijeci vec tisucu puta protumacile kao poziv –dodji mi u zagrljaj-sjedni ili skoci mi u krilo-mazit cemo se-skakljati i grliti.
Te vjerne oci su po tisucu puta privatile tu igru vjere i ljubavi.Taj zaigrani-povodljivi-izazovni pogled obecaje punu otvorenost srca-taj pogled obecaje srecu ,smijeh,obozavanje.
Taj pogled,tu nadu ,taj izazov nemozes ignorirati-to te prozimlje kao hipnotiziranog-tome nemozes odoljeti.. Ti se prepustas inerciji datog momenta-instinktivno slijedis tok te rijeke zivota.Kao ptica u letu kreces se,vrludas.Bjezis i budes uhvacen-hvatas i dajes se uhvatiti.
Ta vjecita igra dvoje koji se igraju i nadopunjavaju.Nije ti cilj biti prvi,nije ti cilj  pobjeda ili poraz-cilj je igra.U toj igri su svi pobjednici i svi imaju istu misao udovoljiti drugome.I upravo ta misao udovoljiti drugome cini vas obadvoje kreatorima zajednicke srece.
Predmeti koje koristite u ugri su talismani-simboli vase veze-svete svari koje cuvate ko najdraze i najvrijednije zajednicko dobro.Bilo da je to neka igracka-neki dio odjece ili zajednicka muzika-to je to sto vas veze.To je to,sto ti daleko, daleko kasnije natjera suze na oci-to je to sto ti vrati uspomene stare ,kad vas je razdvojila sudbina.
A toliko toga ste si imali jos za reci-i toliko toga ste htjeli jedno drugome pokloniti.Pokloniti svoje misli-izreci jos neizreceno i uciniti jos neucinjeno.Nakon rastanka nastala je jedna praznina koju nitko nemoze impuniti—da cudno samo sjecanja ispunjavaju tu supljinu.
Lagano titranje ispunjava zrak-zamisljas si da je taj jos tu-i vodis fiktivne razgovore kao da ste  upravo skupa.Vjerojatno netko ko je izgubio ruku hvata zamisljenim nastavkom kojeg ne postoji za predmetima koje nemoze dosegnuti.Ti ponavljani rastanci kao da su bili priprema za onaj konacni rastanak-to kao da je bio trening da kad dodje ono zanje-da se ne skljokas da te ne udari infarkt.I sto je vise takovih konacnih rastanaka dusa otupi na bol-pravimo se kao da je to najnormalnije sto nam se dogadja svaki dan.
U samoci svojih misli znades da je to najboloje sto ti se desilo u zivotu-zivotinjaris i zivotinjaris dalje i kazes sebi-tako strano mi nedostaje.I kao da si progledao-sve ti postane jasno-Ti volis—da ti volis—bezgranicno,duboko i bolno—svoju prvu ljubav-svoje dijete—svog psa-svoju hrvatsku.Tu nema vise dileme-ljubav je univerzalna.Jednako se ponasas prema objektima voljelja.Tu je jedna zakonitost i jedan nacin ponasanja.Bilo da jet o covjek-zivotinja ili misaona tvorevina-ti volis.Sretan si da posjedujes sposobnost voljenja i da si otkrio njenu zakonitost.Naprosto saznanje sposobnosti voljenja je dar za koji se zahvaljujes svijetu-covjecanstvu-bogu.Iako su svi oni koje volim daleko,daleko od mene-kazem—strasno mi nedostaju.

E moj Đuro, nisi jednini :)))Uvijek je to u životu tako.Oni koji su ti najmiliji uglavnom nisu uz tebe...