Pogled iznad tipkovnice

Hodala sam sunčanim stazama. Hodala zamračenim očima. Dopustila suncu da miluje moju pjegavu kožu. Grabila sam taj skromni vjetar u svoja prsa. Utisnula svoje korake, otisnula kao krvave tragove. I nisam bila ni Ivica, ni Marica na tom putu. Iako sam kročila šumom. Tragovi su nastajali sami po sebi, te kao takvi postajali dio te mrtve prirode.
Napokon izađoh na asfaltirani, užegli put. Sunce mi stvori taj zid magle preda mnom i ne vidim više ni drveća, ni zelenilo, ni šumu, ni cestu, ne vidim ni nebo, ne vidim ni svoje ruke, ne vidim ni sebe. Pokušavam osluhnuti dio svijeta koji je do nedavno bio živ. Tišina! Muk! Vičem! Pjevam! Osjećam kako usne mičem, ali zvuka nema. Nestalo je slike, nestalo i tona. Osjećam, bojim se. Osjećam, drhtim sva. Hodam! Trčim! Ali ne mičem se s mjesta tog.
Stavljam ruke svoje na tijelo svoje. Diram se, zar živa sam?!? Zar živa ja u svijetu kojeg nema?!? Ili sam samo biće u smrznutom trenutku?!? Zar bivam zagonetka?!?
Pružam ruke ispred sebe, ruke koje ne vidim, ruke koje osjećam. Širim prazne šake, širim pa ih kupim. Grabim! Zapravo kidam! Kidam neki papir, malo tvrđi karton. Suho je! Ne čujem zvuk tog kidanja, ali osjećam papir pod prstima. Napipah rupu, što moje ruke napravile su. Širim je toliko da moje mlado tijelo može proći kroz nju. Provučem prvo glavu kroz rupu tu, sad vidim mrak. Sve je crno. Crno s ljubičastim točkicama. Ne, sad su zlatne. Ne, već plave. Rukom svojom napipah zatvorene oči. Od straha sam stisnula oči. Sama sebi nisam dozvolila da moje oči vide živu sliku.
Živa slika. Živa djevojka preda mnom stoji. Živa i zdrava djevojka. Kako sam se samo nasmijala. Kako sam je samo čvrsto zagrlila. Prvi put da sam nanjušila miris žene. Miješao mi se miris zelene, neubrane jabuke, sa mirisom svježeg, krvavog mesa. Nesvjesno, no namjerno naslonih svoje usne na njen vrat. Osjetih okus sočnih, zrelih divljih jagoda i istovremeno osjetih smolu na svojim usnama. Sve je to zbog straha. Sve je još uvijek zbrkano, no, udah – dva i sve će biti pod kontrolom.
Puštam joj se u ruke. Prepuštam se nepoznatoj djevojci, bez imalo straha. Jer ako ovo kraj je, želim ga kao takvog. Ako me već slijedećeg trenutka neće biti, barem sam taj zadnji trenutak provela s predivnim stvorenjem.
Vodi me. Vodi me kroz livade i pašnjake. Vodi mliječnim stazama. Hodamo zrakom. Mičemo se, a noge su nepomične. I nekako je sve normalno. Gledam ju. Gledamo se oči u oči. Pričamo pogledima, kao da pričamo riječima. Trenutak dva su prošla ili možda čak i tri?!? Prije bi rekla cijelo stoljeće, jer nađosmo se u staklenom dvorcu. Srećom da nisam sama, pomislih. Djevojka se ponaša prirodno, pa zašto ne bi i ja. Pitam se, gdje su ljudi?!? Pitam je, gdje je raja?!? A ona mi pogledom odgovori, da ona odlučuje tko će biti živ, a tko staklen. I sve to uz iskreni, neodoljivi smiješak. Od kud mi samo toliko povjerenje koje gajim za nju?!? Od kud tolika želja da ju dotaknem?!? I dotaknem ju. Dotaknem ju drhtavom ruku, pazeći da ne nestane i ona, kao onaj svijet maloprije. Zatvorila je oči. Uvodi me u svoje tijelo. Bivamo jedno. Sada svijet vidim njenim očima. Ništa više nije stakleno. Sve je normalno. Više nismo sami, već smo okruženi ljudima. Vidim bolesti, vidim bogatstva, vidim laž, vidim strah, vidim udarce, modrice, krv, grubost, ljutnju, mržnju, ljubomoru. Vidim bombu. Ne, to sam ja. Ja – bomba. Bomba – ja. Eksplodirat će! Eksplodirat ću! A onda osjetih dodir usana. Nježne, tople usne me ljube. Ona me ljubi. Dok sam u njoj. Skida sve sa sebe, te tako skida i mene. Gole postajemo. Gole se grlimo. Jezicima mazimo. Dahtanjem i stenjanjem se hranimo. Kako su samo topli njeni poljupci. Kako su samo meki njeni dodiri. Osjećam njenu mokru, klizavu pičku. Otvara se pod mojim prstima. Otvara pod cijelom šakom. Zanosna sva, nabija se na nju. Pleše tako njena pička sa mojom šakom. A onda osjetih bubnjave, ne čuh, ali osjetih kako njena pička udara moju ruku, što tada već strši u njoj. Udara je mišićima, jako, snažno, brzim ritmom, a onda polako popušta, splašnjava ritam sav. I samo što sam ruku izvadila, čuo se prasak. Osjetih hladnoću, a vidim sunce. Sama sam. Sama bez djevojke te. Napustila me?!? Napustila bez pozdrava, napustila bez upozorenja.
Tu gdje jesam, već sam bila. Na asfaltiranom, užeglom putu. Čujem auto. Vidim auto. Hrabro stojim po sredini ceste. Škripu kočnice. Tragovi su nastajali, te kao takvi postajali dio te mrtve prirode. Auto je stalo tik do mojih nožnih prstiju. Zbog sunca ne vidim vozača. Olako sjedam na suvozačevu stranu. Osjetih onaj miris žene. Miješao mi se miris zelene, neubrane jabuke, sa mirisom svježeg, krvavog mesa. Sa zakašnjenjem primijetih da vozač moj je ta živa djevojka. Živa i zdrava djevojka. Kako li se je samo nasmijala.
 
 
NASTAVLJA SE…  

DOSADNA SI.. BAR SI POSTALA... STARIŠ HA?

:)

angelina-j:
Sjedim tako pored rijeke sa prazninom svuda oko sebe, u ovom svijetu punom bola i tuge... Odlucim se predati prirodi, stopiti s njenim bojama, mirisima, ljepotom.... Krenem niz obalu... Moja setnja nije imala cilj, željela samda ne zavrsi, da se sunce ne ugasi, da boje zauvijek ostanu oko mene. Nisam htjela da ovaj predivan san zavrsi, ovaj dan da se ugasi.Ono je iz mene oslobađalo našto neshvatljivo, osjecaj tako jak, osjecala sam ga ; život.Udisala sam punim plucima svježinu, moje misli su lutale....nešto ih je omelo....nešto poput ribe, pravilo je krugove na mirnoj vodi poput zrcala. Nisam vidjela sta je, sunce mi je tuklo u oci. Znatizelja me pocela obuzimati. Pomakla sam se blize da vidim. Njeno prekrasno tijelo je izranjalo iz vode, nisam mogla prestati, gledala sam je i dalje. Voda je bila hladna, kapljice su se spustale tako njezno niz njene nabrekle bradavice i nauljenog tijela. Bila je gola, zaista nešto lijepo. Poput nekog 15-godišnjaka sam promatrala njene pokrete, tako su bili blagi, nježni, hodala je poput pantere. Uživala je na suncu, mazala se uljem po cijelom tijelu, prelazila preko svojih oblina, dirala se nježno ; prekrasna je. Uživala je u tome, željela je sebe. Nešto me omelo, okrenula sam se, ništa samo neka životinjica. Vratila sam pogled prema njoj, vidjela me, pogledi su nam se susreli. Nije je to smetalo, nastavila je svoju malu igru. Mislim da joj se svidjelo što je netko gleda. Dirala se i dalje, tako nježno, tijelo joj se gibalo poput kobre.Pocela sam teže disati, srce mi se poigralo, osjecala da se vlažim. Kako i nebi, izvodila je tu igru za mene, izvijala se, drhtala, dovodila se do vrhunca. Sebe ili mene? Neznam!Prihvatila sam igru i pocela se u njenom ritmu dirati. Osjecala samje na sebi, osjecala sam njene uzdahe i poljupce.... Vidjela je to. Prestala je, ušla u rijeku, došla do mene, izašla i pocela me strasno dirati i ljubiti. Prepustila sam se. Srce mi je htjelo iskociti, nisam mogla doci do zraka, grcila sam se, lizala me, ljubila ,mazila, dovodila do ludila. Željela sam je. Naglo sam preokrenula igru, sad sam ja bila glavna. Okrenula sam je leđima prema sebi, naslonila njene ruke na stablo. Zagrlila ga je,izbacila guzu masirajuci me njome. Ljubila sam je po vratu, nježno se spustala preko njenih mekanih leđa. Dok sam je ljubila moje ruke su je dirale, spustale se preko njenih tvrdih bradavica prema venerinom brežuljku koji je bio tako glatko izbrijan kao kod djeteta. Bila je mokra baš kako volim,nabrekla, ukrucenog klitorisa, željela me koliko i ja nju. Njena guza je bila tako tvrda i socna. Željela me dirati, nisam joj dala. Ruke sam joj digla i zavezala svojom majcom, okrenula je prema sebi i pocela je dirati, sisati, lizati njne sokove. Privijala se, stenjala je sve jace.Moji prsti su lagano ulazili u nju, željela je više, jace, malo grubosti, grizla sam je i stezala sve jace. Pomalo je boljelo ali nije htjela prestati. Htjela je da se spustim. Tako sam je osjecala, lizala sam je, drhtala je,.. "...još....još...nemoj prestati molim te.." vikala je. Nitko je do sada nije tako lizao, disala je kao luda, stenjala, drhtala, mišici su joj se kocili, noge klecale. Odjednom je prestala disati, sklopila je oci, stisla je šake tako jako da je pustila sebi krv. Znam taj osjecaj, osjecaj iz kojeg nikad nebi izasli, dozivjela ga je prvi put tako jako. Doživjela le LE PETITE MORT ,taj mali djelic minutekada nam srce i mozak prestanu raditi, kada mislimo da smo u nekom blaženstvu, osjetimo MALU SMRT. Odvezala sam je, nježno me poljubila. Iznenada probudila sam se. Nisam mogla vjerovati da je to sve bio samo san, bilo je tako stvarno. Lezala sam na obali rijeke. odlucila sam krenuti nizvodno prema autu, zastala sam, netko je bio nasuprot. Bila je to djevojka iz mog sna. pogledala me i lagano se nasmjesila... Da li je to bio san??????
25.03.2004. 18:06:29