jaba daba duuuuuuuuu

Sjedim sama u sobi kdje ne nalazim mir...Nikada...U kakvom god stanju bila...Sa suzama, osmjehom...Nemam mira u toj sobi...Voljela bi se sjetiti dana kad sam ga još imala...Dana kad sam ga izgubila...
Tihi kriki, tjesni zidovi, razbijene čaše na podu...previše su, da zaboravim...
Zbog toga moji koraci imaju veliku brzinu, ne mogu da se smirim na jednom mjestu...
Ali na kraju dana opet moram otvoriti tu sobu, na prstima uči, da ne probudim duhove prošlosti koji su prijatelji sa današnjim danom....
Ništa napisano nema smisla...da ima, znala bi kako rješiti se tih okova...koji me ponekad povuku na dno...ponekad...ne uvjek...
Voljela bi pravilno govoriti,hodati,misliti,osječati...po Vašim pravilima plesati...a ne znam...kad god mislim, da sam naučila ples...Vi promjenite pjesmu....

Nećeš nikada naučiti taj ples. Koliko god se trudila.

haloooo.. zato je najbolje biti šef orkestra..

Norah__baš ti hvala ; ))) ipak ne mogu da prestanem plesat....

habucibe..kad budem velika...i ja ču biti šef ; ))

inproviziraj,pomaže:)))

pokradi instrumentima note, bez toga neće moći svirati, i onda možeš biti šef orkestra. samo ih pažljivo slaži da ne pomješaš crne sa bijelima.

improviziram več čitav život sa njima ; ))

ako je to jedini način nastavi,zaključaj duhove u ormar:))

dobra si ti, takva, kakva si.

magdal hvala...

Pjesma uvijek miriše na uspomene, ja sam bar to naučila. Više ih i ne slušam, ali bučno koračam da razbijem duhove prošlosti, naravno...da li je to moguće?