FAUST

           Ne mijenjaš svoje manire...Zašto i bi?...Zapravo, zabavno ti je prkositi vremenu i njegovim vječitim promjenama...Tebe nikada promjene i nisu zanimale...Tvoju pažnju zaokuplja glasanje zrikavca, huktanje sove, šuštanje lišća u krošnjama pri naletima vjetra...
          U svakom obliku pronalaziš smisao i svrhu...Sve ono što ljudima bježi iz vidokruga, jer su zabavljeni materijalnim stvarima... ti si u stanju zaustaviti, promotriti, analizirati i, ako treba...preoblikovati... da to zvuči, miriše i izgleda bolje...
            Svaki pokret tvoje ruke toliko je kompleksan, ali i vrlo,...vrlo rječit... Bar za onoga tko razumije govor tijela i tko na isti način može vladati konverzacijom...Bez suvišnih riječi i poštapalica koje su, uzgred budi rečeno,postale obilježje ovdašnje civilizacije i njenog kvazimorala...
           I opet me oduševljavaš...iznova...Sve na tebi šalje poruku...i samo onome tko je odabran da je shvati...
          Tvoja krem svilena bluza protkana čipkom na volanima,što strše na zapešćima ispod ruba rukava baršunastog kaputa...Tisuću nabora na volanima tvoje košulje zbijene ispod prsluka od damasta, taj baršunasti pojas i hlače boje kestena, i čizme s fino ulaštenim sarama,  s potplatom od sirove kože i par zakovica...
         Ti tvoji srebrni uvojci što uokviruju drsko lice, i spuštaju se u bogatim blistavim slapovima preko tih čvrstih ramena i leđa...Te sivo plave šarenice plamtećih zjenica... što ni trena ne miruju,...Što prate, mjere, prosuđuju i osuđuju...Tvoje grimizne usne uvijek razvučene u ciničan osmjeh...što izazivaju glad i zovu na grijeh...
         Ta jedna jedva primjetna "bora" što se usadila oko usanana mramornom licu anđela...I neka specifična mirisna nota što ti nježno obavija tu ljubičastu auru...
        To je miris starine, moći i znanja...
        To si ti, dječače moj tisućljetni...
For my immortal love
          Htjela bih staviti na kušnju tvoje varljivo strpljenje...i postaviti ti pitanje koje nećeš lako otpiliti svojim neodređenim odgovorima...
           Ali ti, kao i uvijek, vješto me preduhitriš:napraviš par koraka, ruku prekriženih na leđima  i pogleda usmjerenog u  pravcu poznatom samo tebi,...Baciš jedan sarkastičan osmjeh u smislu;... opet ona...Jer, naravno, pitanje već unaprijed znaš...
          I puštaš me  da čekam na tvoj odgovor, prejednostavan za tebe i ... prekompliciran za mene... Odgovor koji mi stvara još jedan niz upitnika nad glavom...
          Koliko vremena ćeš još lutati u potrazi za nečim većim... Ili boljim,..koje ti je, kako si jednom rekao, suđeno...? Zar ti ne dosadi to vječito istraživanje i... izazivanje onih koji slute tvoje postojanje i tvoju prisutnost...... onih, koji bi te razapeli dok si trepnuo,hranili štakore tvojim ostacima, spržili ti srcelikujući nad pepelom koji bi razasuli po smetlištu... Pričati o nekakvom strahu, tebi je pričanje glupih viceva na koje se ne možeš ni nasmijati...
          Ali svaki  tvoj osmjeh pomalo ima i sjetnu notu,i koliko god svjesna da predamnom stoji neštonatprirodno i neobavezno čavrlja o tomekako pred suton ide u lov na svoju večeru,uhvatim sebe da razmišljam o tome...... Kako je biti ti?... I luda sam...I riskiram...Svakim korakom što si mi blizu,svakom riječju i pokretom ruke ili pogledom..., Riskiram... Jesi li toga svjestan?
           Ili to činiš namjerno...

kad vec delas ogrlice, naredi i sebi jednu, od borovice

Sigurno je sigurno a tko se jednom opeče, piri i na hladno,kažu.