...just a little man, with a job to do

Kad veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas, da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Kako se može prodati ili kupiti, nebo ili toplina zemlje? Takvo nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine zraka ni bistrine vode. Svaki je djelić ove zemlje, mom narodu svet. Svaka listava borova iglica, svako zrno pjeska na vječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i životu mog naroda. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuh i veliki orao, braća su nam. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve pripada istoj porodici. Ova blistava voda, šta teče brzacima i rijekama, nije samo voda, već je i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati, da je sveta, morate reći svojoj djeci, da je sveta, da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode, glas je mog oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti učiti svoju djecu, da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. Prema majci zemlji, prema bratu i nebu, odnosi se kao prema stvarima, što se mogu kupiti, opljačkati, prodati, poput slike ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš. Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove, crvenog čovjeka zabole oči. U gradovima bjelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji, jednostavno ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari. Ja sam crven čovjek i ne razumijem mnogo. Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom močvara i miris povjetarca osvježenog podnevnom kišom u brdima. Najveće blago crvenog čovjeka je zrak. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. poput nekog, tko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti, da nam je zrak dragocjen, da zrak djeli svoj duh sa životom koji održava. Vjetar šta je mom djedu dao prvi dah, prihvatit će njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će bijeli čovjek, moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtjevat ćemo da ispunite ovaj uslov.
Bijeli čovjek morat će se ponašati prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Šta je čovjek bez životinja? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike osamljenosti duha. šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. sve je u svijetu povezano. Morat ćete učiti svoju djecu, da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete učiti vašu djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe sama. Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji.

I ti veliki indijanski poglavice su napravili samo to..da indijanac - čovjek - pripada samo na socijalnu pomoć od države.

odličan si!