iZGUBLJENO PISMO OD 2.10.2006.
Danas, na poslu, preko telefona sam ti rekla da te volim! Nije bilo odgovora, opet se povlačiš u sebe, opet me ignoriraš, opet radiš isto kad se osjećaš nesigurno, praviš se da ne čuješ, kao da se to tebe ne tiče.
Zaboljelo je. Uprkos svemu ti i dalje krećeš po starom i ostavljaš me u uvjerenju kako se ništa nije promjenilo, kako opet mogu očekivati provalu bijesa i sva sranja servirana prvom prilikom kad ti ne bude po volji.
Moram li se bojati, moram li vječno živjeti u strahu da sve što sam ti rekla ili nisam, da ćeš me povrijediti jer je to jedini način na koji se štitiš kad ne želiš da te povrijede-rušiš i gaziš sve pred sobom.
Zar zbilja ne može drugačije? Zar samo na taj način znaš pokazati emocije? Kroz bijes, uvrede i poniženja?
Zašto ljubav ne pokazuješ?
Mogu živjeti u uvjerenju da me voliš bez obzira što to ne pokazuješ.
Ali ne mogu živjeti s tvojim frustracijama i bijesom.
Ako ne pokazuješ ljubav-nemoj ni bijes! Molim te!
25.08.2007. u 1:46 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
tocno opisano jedno poglavlje zivljenja u dvoje :)))
Autor: divka | 25.08.2007. u 9:32 | opcije
bježi od te budale što prije. onaj koji ne zna pokazati ljubav ne zna ništa.
lubav je početna točka svega. prvi korak. i zadnji.
Autor: bubamara_e | 30.08.2007. u 15:59 | opcije