iZGUBLJENO PISMO OD 2.10.2006.

Danas, na poslu, preko telefona sam ti rekla da te volim! Nije bilo odgovora, opet se povlačiš u sebe, opet me ignoriraš, opet radiš isto kad se osjećaš nesigurno, praviš se da ne čuješ, kao da se to tebe ne tiče.
Zaboljelo je. Uprkos svemu ti i dalje krećeš po starom i ostavljaš me u uvjerenju kako se ništa nije promjenilo, kako opet mogu očekivati provalu bijesa i sva sranja servirana prvom prilikom kad ti ne bude po volji.
Moram li se bojati, moram li vječno živjeti u strahu da sve što sam ti rekla ili nisam, da ćeš me povrijediti jer je to jedini način na koji se štitiš kad ne želiš da te povrijede-rušiš i gaziš sve pred sobom.
Zar zbilja ne može drugačije? Zar samo na taj način znaš pokazati emocije? Kroz bijes, uvrede i poniženja?
Zašto ljubav ne pokazuješ?
Mogu živjeti u uvjerenju da me voliš bez obzira što to ne pokazuješ.
Ali ne mogu živjeti s tvojim frustracijama i bijesom.
Ako ne pokazuješ ljubav-nemoj ni bijes! Molim te!
 
 

25.08.2007. u 1:46   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

tocno opisano jedno poglavlje zivljenja u dvoje :)))

Autor: divka   |   25.08.2007. u 9:32   |   opcije


bježi od te budale što prije. onaj koji ne zna pokazati ljubav ne zna ništa.
lubav je početna točka svega. prvi korak. i zadnji.

Autor: bubamara_e   |   30.08.2007. u 15:59   |   opcije


Dodaj komentar